Stigma, pečat na sred čela – bolest. Rak, ono što nitko ne razumije, neistraženo područje čak i za one što znaju rješenje za svaki problem. Što smo krivo napravili? Sigurno nismo jeli pet kila voća i povrća na dan. Jesmo li negdje „kiksali“? Uf, olakšanje s druge strane, jer baš taj kiks u njihovom životu ne postoji. Čime smo to zaslužili? Ako nismo mi, sigurno nosimo križ naših predaka. Jesmo li uopće više sposobni za bilo što? Jer što bi netko radio s osobom koja ima „ono što se ne izgovara“? Ako je nečija žena, najbolje deportirat natrag roditeljima, jer nije više sposobna za ništa. Sve ono što zapravo jesmo stopi se s tom riječi – rak, svaka osobnost vrijedna života, divljenja, dijeljenja. Sve ono što nas čini ljudskim bićima nestaje gotovo svima, osim nama. Naš svijet je veličanstven.

Na dan prvog rođendana portala Mamo dobila sam ovaj tekst. Pisan rukom naše Ane koja je već prije u dva dijela opisala svoju borbu, čini se kao pun pogodak baš za prvi rođendan. Sažela je Ana u jednom tekstu sve priče, sve tekstove, sve ispovijedi, tuge i sreće. Sažela je razumijevanje i prenošenje svega onoga što nas, koji smo okusili neku drugu stranu života, sjedinjava u jednom – u borbi za goli život i duhu koji ne klone, nego kroz potrebu pričanja i pisanja prenosi sve ono što će možda jednog dana nekome pomoći da ustraje na svom životnom putu. Svi oni koji su okusili bolest i oni koji na sreću nisu, naći će nešto u ovom zaista vrijednom tekstu. Ako ništa, barem potporu i onu ispruženu ruku koju jedni drugima možemo dati.

Sve ono fizičko odrađujemo, često s naporom i bolom. Termini, pregledi, kontroliramo, pomažemo oku vidljivim ožiljcima da zacijele, brinemo o njima. I onda nakon svega pokuca i onaj oku nevidljivi ožiljak, onaj što ga nosimo u sebi. Malo je tvrdokorniji od prvog, borba s njim ponekad je teža, duža i mučnija. Pasti, tugovati, ljutiti se…samo su znakovi da smo ljudska bića. Nakon svega, dolazi do balansa uma i tijela i tada – samo pogled ravno, u život. Ana nam donosi drugi dio svoje inspirativne priče.

Postoje tekstovi koji te vrate u prošlost, u kojima pronađeš sebe, jave se sve misli i emocije koje si prošao. Ovo je jedan od takvih tekstova. Suočavanje sa dijagnozom raka, onaj prvi val koji te udari tako da ne znaš za sebe. Nevjerica i stotinu pitanja koja se odvrte u sekundama, ali i ono nešto što nađeš samo u sebi, što ti nitko drugi ne može dati. Snaga. Ne znamo kolika je dok nam ne zatreba. Možda je tako i bolje, možda bi se potrošila da je iskorištavamo dan za danom. Ana je pretočila sve ono što se dešava u trenucima kada dobijete dijagnozu, pretočila je snagu.