„Dal' grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne“ ili vječno pitanje „zašto baš ja?“ Smije li biti patetike, jesu li sve priče iste, smije li biti suza, smijeha, nesigurnosti, sreće? Zašto ne, pitam se. Rekla bih da ljudski život ne smije imati zabrana, niti u jednom smjeru, jer nije ravna crta niti u najboljim danima. Dobre, loše emocije, sasvim svejedno, samo da su nama osobno u tom trenutku u redu. Doći će vrijeme rasta, doći će vrijeme kada ćemo se s mirom moći osvrnuti na sve što je iza nas. Dok traje bura, neka je, otići će kao i svaka druga. Kada krene ples, pustimo ga neka traje. Freestyle u ritmu života, možemo skupa.

Nagrada Vesna Andrijević Matovac – VAM dodjeljuje se u spomen na osnivačicu i prvu predsjednicu udruge SVE za NJU, pojedincima za njihov doprinos u promicanju prevencije raka i skrbi za onkološke bolesnike. Ove godine dobitnica je Sonja Grgat, predsjednica udruge Caspera. Kada se konstantno daješ, onda mora doći i nagrada za sav taj trud. Sonja je svojim radom i trudom zaslužila dobiti ovu vrijednu nagradu i voljela bih kada se ovi redovi ne bi mogli samo čitati, nego i čuti, taj žar s kojim ih je izgovorila, ta zahvalnost i silina emocija. Bilo je zadovoljstvo biti uz nju, gledati tu sreću i upijati svaki trenutak. Kao što Sonja ima svoje uzore, tako je i ona jedan veliki uzor, inspiracija i prijatelj. Ponosna sam što je dio mog života.

Stereotaksijska biopsija dojke relativno je jednostavan postupak koji može biti koristan za postavljanje dijagnoze raka dojke, kako bi se liječenje započelo što je prije moguće. Kod ovog postupka koristi se mamograf kako bi se točno lociralo mjesto na kojem se nalazi sumnjiva tvorba i kao pomoć kod usmjeravanja igle za biopsiju. Obično se radi kada radiolog uoči sumnjivu, nepalpabilnu tvorbu na mamografiji. Nakon zahvata, uzorak se šalje u laboratorij na analizu kao i kod svake druge vrste biopsije. Postupak je niskorizičan i ostavlja minimalan ožiljak na mjestu biopsije. Sve o stereotaksijskoj biopsiji pročitajte u tekstu.

Priče…dobre i loše, kao i emocije, sve moraju biti tu. Zadnje tri kao trilogija života. Oda životu. Kako od dna do vrha. Kako se pomiriti s činjenicom da ste dobili dijagnozu koja lomi, rak?! Kroz vrtlog emocija, kroz liječenje, kroz odnose, kroz nove i stare ljude, kroz dobro i zlo…kako naći put i reći: „U redu je, to sam sada ja. Možda nešto drugačija fizički i psihički, ali naučila sam slavit život!“ Put nije lagan, nećemo nikoga zavaravati. Ako se pobrinemo za sebe, ako istinski pogledamo u sebe i pronađemo ono davno izgubljeno ili nešto novo, svejedno je, unatoč svemu lijepo je naći se na tom putu. Nakon prvog dijela „Rak na dalmatinski“, Katija donosi nešto novo, ono što je našla u sebi.

Sve je u redu, kako god se osjećaš. Smiješ i vrištati i šutjeti. Smiješ i plakati i smijati se. Imaš svako pravo na to. Imaš pravo zbog neprospavanih noći, boli, tuge, terapija…imaš pravo na osmjeh. Svoj i tuđi. Sve ono što se čini strašno, što ti okupira misli najgorim scenarijima, ne brini, istopit će se, vidjet ćeš onu sunčevu zraku koja će te obasjati. Tvoja je, prigrli je. Za sreću nije potreban posložen život, potreban je samo tvoj unutarnji glas koji kaže da je sreća baš u ovom trenutku, sada i ovdje. Sreća si sama TI!

Pratitelj koji postaje učitelj. Možda ne svačiji, ali moj da. Od početka ovog puta, kada je sve izgledalo kao jedna obična, velika katastrofa, do danas kada mogu reći da nikada nisam više osjećala slobodu. Zapravo, tek sada znam što je sloboda. Stopila sam se s njom. Puštam je neka me vodi. Ne postoji svemir u koji bi stalo sve što sam naučila, mogla bih nabrajati i nabrajati. Ne postoji svemir u koji bi stala sva ljubav koja se dogodila. Ljudi koji su bili i koji su se dogodili. Ima nešto u svemu tome što je teško opisati. I smijeh i suze. Naučila sam. Vrijedilo je.

Za dan žena, priča jedne žene koja je u inat svima odlučila biti dobro. Vjerojatno u borbi i inatu, slična svim pričama onih koje su oboljele od raka. Dovoljno teško samo po sebi, saznati da se moraš izboriti za zdravlje, dobiva na težini kada okolina ne shvaća da nije na njima borbu činiti još težom. Od prvog susjeda do poslodavca, često se provlače priče i problem bolovanja. Priče koje, obitelj oboljele osobe, dodatno opterećuju, posebno kada se radi o djeci kojoj bi se trebalo puno obzirnije obraćati ili još bolje ne obraćati, to je posao roditelja. Anita, koja je danas srećom dobro, opisala nam je kako je to izgledalo u njenom malom mjestu s kojim se, osim s bolešću, morala nositi i boriti.

Erizipel je bakterijska infekcija kože koja se prepoznaje po ravnom, sjajnom, oštro izraženom crvenilu zahvaćenog područja kože. Oboljeli često pate od povišene temperature, zimice i općeg osjećaja slabosti. Ulazne točke za patogene su često male rane, ogrebotine ili oštećenja na koži. Budući da simptomi erizipela mogu biti slični drugim infekcijama kože, dijagnozu mora postaviti liječnik. Kako se erizipel često javlja nakon operativnog zahvata i disekcije limfinih čvorova te radioterapije, važno je njegovati kožu hidratantnim proizvodima, posebno ako se pojave oštećenja bilo koje vrste na koži. Osobito je važno paziti na kožu ruke na kojoj se pojavio limfedem.

Priče koje najčešće dobijemo su one žena koje su već prošle liječenje i mogu sagledati sve iz neke druge perspektive. Željkina priča je posebna, jer je u sred liječenja, a već je shvatila toliko toga. Od onoga da nema poslagivanja u životu, jer ne znaš što sutra donosi, do toga da uspori, da zahvali, da preda dio svog tereta drugima pa i da kosa ne mora biti „fresh.“ Ništa ne mora biti fresh, osim nas samih i rekla bih da nas Željka, na sred svog puta zvanog rak, može naučiti puno toga. Čak i nas koje smo prošle liječenje i ponekad zalutamo nekim krivim putem. Čitajući ovaj tekst, shvatiš to opet iznova i hvala ti na tome Lavice.