Život piše čudne priče i u tim pričama uvijek nešto čekamo. Ponekad nam da i po nekoliko rođendana koje nije lako čekati, ali su najslađi, jer znače život. Bila to jedna godina i jedan rođendan od dijagnoze maligne bolesti ili pet, šest, deset…svejedno je. Svaka godina nosi jednu malu pobjedu, novu snagu i vjeru da ćemo ostati na tom putu. Marija nam piše o nekoliko svojih rođendana, a mi joj želimo još puno slatkih pobjeda u broju godina koji je čekaju.

Kao pacijenti se, doslovno, učimo primati podršku. Nije to jednostavan put, posebno kada nam je potrebna samoća da se ogolimo najprije sami pred sobom pa onda lagano prihvaćamo ono što nam pružaju naši bližnji. Jedan korak teže je naći se s druge strane, kada bliska osoba oboli i odjednom smo mi ti koji bi dali sve, preuzeli sve na sebe da ne osjeti teret bolesti na leđima. Putovati zajedno na putu straha i navijati za život. Hvala našoj Ani na divnom tekstu.

Napipati kvržicu u dojci noćna je mora svake žene, ali imati samo dvadeset jednu godinu i proći kroz to iskustvo sigurno je posebno teško. Mučiti se danima mislima, pitanjem imam li rak dojke i funkcionirati normalno na svim životnim poljima je veliki izazov za mladu djevojku. Kome reći? Kome se obratiti? Kako sebi pomoći? Što ako je kvržica stvarno rak? Bezbroj pitanja...

Prođe i taj listopad. Sve o čemu se pisalo i glasno vikalo, čekat će opet neka bolje vremena, nove listopade. Gorak okus ostavlja ono što je bilo i nikada se neće ispraviti, ono što bi moglo biti, a hoće li? Naša Kate odlučila je napisati nešto na temu prevencije i kroz riječi odbaciti sve ono nevaljalo, da opet život zamiriše u svojoj punini, za neka nova proljeća.

Kemoterapija, opadanje kose, ćelave glavice… Sve ovo donosi određenu težinu onoj koja to „nosi“ na sebi, ali i u sebi. O jednoj malo drugačijoj perspektivi koju dobijemo liječenjem raka, o čistoj emociji i snazi, piše nam naša Željka. A Željka nam je poklonila i malu galeriju ćelavih glavica.

Kako izgleda život jedne onko pacijentice godinu dana nakon onih teških riječi – imate rak? Kako je doći opet na isto to mjesto gdje ste čuli te riječi? Ivana ima odgovore, ali i riječi ohrabrenja.

Prođu dani, prođu mjeseci i prođe godina. Jesmo li nakon svega isti? U sjećanju je još uvijek žena koja je možda živjela bez velikih briga, odluka, boli...hoće li se vratiti? Pročitajte novi tekst naše Željke, njene misli: "Nekada je sve bilo drugačije i divno je da sam nekada bila ti, ali jednako tako neprocjenjivo je sada biti ja. I sada nakon 365 izazovnih dana pitam se gdje si, vidiš li me, jesi li si ponosna na ženu koja si postala?!"

Najteži, najranjiviji, najmučniji dani koji najviše poljuljaju Lavovske živote su oni u kojima jedno od nas ode, prijeđe na neku drugu stranu. Vjera u pobjedu nad bolešću, stalna je i neupitna. No, odoše ponekad, bez pitanja i bez odgovora, znani i neznani, a što nakon svega ostaje u nama opisala je Katija na svoj jedinstven način, pomalo tužan, a opet životan.

Pričati o proživljenom iskustvu sa rakom nikada nije lako, ali kada to iskustvo prati duboki osjećaj krivnje, sigurno je još i teže. Priča koju nam je napisala Darija upravo je takva i upravo zato je iznimno hrabro progovoriti, ne samo o pozitivnim stvarima, nego i o onima za koje mislimo da smo krivo napravili. Iskreno napisati da nismo napravili nešto što smo trebali i da je iz toga proizašlo nešto što je otežalo život i nama samima i obitelji, ali i ukazati koliko je važno voditi brigu o sebi, o svom zdravlju, ići na preventivne preglede čak i onda kada mislimo „to se meni ne može dogoditi“, „nitko u obitelji nije imao rak“. Rak ne prepoznaje ni dob ni spol, ni obiteljsku anamnezu, rak se može dogoditi svakome.

„Dal' grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne“ ili vječno pitanje „zašto baš ja?“ Smije li biti patetike, jesu li sve priče iste, smije li biti suza, smijeha, nesigurnosti, sreće? Zašto ne, pitam se. Rekla bih da ljudski život ne smije imati zabrana, niti u jednom smjeru, jer nije ravna crta niti u najboljim danima. Dobre, loše emocije, sasvim svejedno, samo da su nama osobno u tom trenutku u redu. Doći će vrijeme rasta, doći će vrijeme kada ćemo se s mirom moći osvrnuti na sve što je iza nas. Dok traje bura, neka je, otići će kao i svaka druga. Kada krene ples, pustimo ga neka traje. Freestyle u ritmu života, možemo skupa.

Priče…dobre i loše, kao i emocije, sve moraju biti tu. Zadnje tri kao trilogija života. Oda životu. Kako od dna do vrha. Kako se pomiriti s činjenicom da ste dobili dijagnozu koja lomi, rak?! Kroz vrtlog emocija, kroz liječenje, kroz odnose, kroz nove i stare ljude, kroz dobro i zlo…kako naći put i reći: „U redu je, to sam sada ja. Možda nešto drugačija fizički i psihički, ali naučila sam slavit život!“ Put nije lagan, nećemo nikoga zavaravati. Ako se pobrinemo za sebe, ako istinski pogledamo u sebe i pronađemo ono davno izgubljeno ili nešto novo, svejedno je, unatoč svemu lijepo je naći se na tom putu. Nakon prvog dijela „Rak na dalmatinski“, Katija donosi nešto novo, ono što je našla u sebi.

Sve je u redu, kako god se osjećaš. Smiješ i vrištati i šutjeti. Smiješ i plakati i smijati se. Imaš svako pravo na to. Imaš pravo zbog neprospavanih noći, boli, tuge, terapija…imaš pravo na osmjeh. Svoj i tuđi. Sve ono što se čini strašno, što ti okupira misli najgorim scenarijima, ne brini, istopit će se, vidjet ćeš onu sunčevu zraku koja će te obasjati. Tvoja je, prigrli je. Za sreću nije potreban posložen život, potreban je samo tvoj unutarnji glas koji kaže da je sreća baš u ovom trenutku, sada i ovdje. Sreća si sama TI!

Za dan žena, priča jedne žene koja je u inat svima odlučila biti dobro. Vjerojatno u borbi i inatu, slična svim pričama onih koje su oboljele od raka. Dovoljno teško samo po sebi, saznati da se moraš izboriti za zdravlje, dobiva na težini kada okolina ne shvaća da nije na njima borbu činiti još težom. Od prvog susjeda do poslodavca, često se provlače priče i problem bolovanja. Priče koje, obitelj oboljele osobe, dodatno opterećuju, posebno kada se radi o djeci kojoj bi se trebalo puno obzirnije obraćati ili još bolje ne obraćati, to je posao roditelja. Anita, koja je danas srećom dobro, opisala nam je kako je to izgledalo u njenom malom mjestu s kojim se, osim s bolešću, morala nositi i boriti.

Priče koje najčešće dobijemo su one žena koje su već prošle liječenje i mogu sagledati sve iz neke druge perspektive. Željkina priča je posebna, jer je u sred liječenja, a već je shvatila toliko toga. Od onoga da nema poslagivanja u životu, jer ne znaš što sutra donosi, do toga da uspori, da zahvali, da preda dio svog tereta drugima pa i da kosa ne mora biti „fresh.“ Ništa ne mora biti fresh, osim nas samih i rekla bih da nas Željka, na sred svog puta zvanog rak, može naučiti puno toga. Čak i nas koje smo prošle liječenje i ponekad zalutamo nekim krivim putem. Čitajući ovaj tekst, shvatiš to opet iznova i hvala ti na tome Lavice.

Postoje tekstovi koji te ponekad ostave bez riječi, zaustave dah dok čitaš. Ovo je jedan takav. Što kada se, i sami bolesni, nađemo s druge strane…jesmo li se ikada zapitali kako je drugoj strani bilo kada su se suočili s našom bolešću? S našom ranjivošću? S tugom i strahom u očima koju smo bezuspješno pokušavali sakriti. Ili sa borbenošću, koja nas je štitila od ranjivosti. Trenutak kada padaju sve maske, kada ispustimo sve iz sebe, kada samo želimo grliti našeg velikog dječaka. Katija nam ovaj puta ne donosi drugi dio priče svog dalmatinskog dišpeta u okršaju s rakom, ali donosi nešto moćno…

Znate onaj osjećaj kada sa svoje strane odradite sve što treba? A znate li onaj drugi kada svoje povjerenje i život poklonite liječnicima? I u miru ste sami sa sobom. Redoviti. U pravim rukama. Ali ponekad se dogodi, koliko god vi odradili sve, koliko god poklanjali povjerenje, da se život malo poigra. Igra zna biti kontra vas, ali i u njoj možete imati sreće i doći u ruke nekome tko će sve dva puta provjeriti. Hvala sreći, jer je često baš ona ta koja će nas spasiti, bez obzira koliko vodili brigu o sebi. Jedan rak na dalmatinski, jedan put kojeg je dotaklo malo sreće i puno upornosti u igri zvanoj rak. Donosimo prvi dio Katjine priče.

Život sa rakom dojke u obitelji nije nimalo lagan. Kada prođete kroz liječenje pa i smrt voljenih, uvijek je u glavi strah i pitanje hoće li se i meni dogoditi?! Važno je prihvatiti odgovornost za sebe i redovito se pregledavati, ali kada život postane užurban i pun obaveza, zaboravimo i na ono najvažnije. Sanja nam piše baš takvu priču, ali na sreću njeno tijelo je davalo signale i otišla je na pregled. Kao i svatko tko se susretne sa dijagnozom bilo kojeg raka, najprije trebamo u sebi prihvatiti ono što se događa da bi lakše mogli proći kroz liječenje i nastaviti život, jer on ne završava dijagnozom raka.

Dobro je željeti, dobro je sanjati lijepu budućnost, samo, koliko unaprijed i pod koju cijenu. Dobro je imati financijsku sigurnost, ali ako nas put do nje pojede fizički i psihički, znači da smo odabrali pogrešan put. Ponekad je bolje imati manje želje i polako graditi budućnost, nego letjeti previsoko, ako nam taj let oduzima duševni mir. Ovo je priča kako stres i previsoki ciljevi koje sebi često zacrtamo mogu odvesti u krivom smjeru. Ovo je priča koja dokazuje kako unutarnji mir nema cijenu. I priča o tome kako nas često tek dijagnoza raka osvijesti.

Kada smo u liječenju bilo koje maligne bolesti, ponekad se pitamo jesmo li samo broj. Dođu trenuci kada se osjetiš zapostavljen. Od koga? Od zdravstvenog sustava. Iako mnogi rade svoj posao s ljubavlju, baš onako kako treba, uvijek ima situacija koje nas na neki način povrijede. Uplete se tu i pitanje jesmo li zaista društvo bez predrasuda, kakvim se volimo prikazivat. Samo jedna sitnica kao što je odabir hrane koju konzumiramo, može pokazati koliko se „drugačije“ ne tolerira. Pročitajte tekst iz pera pacijentice, osobno iskustvo tijekom liječenja maligne bolesti, akutne mijeloične leukemije.

Sve ono fizičko odrađujemo, često s naporom i bolom. Termini, pregledi, kontroliramo, pomažemo oku vidljivim ožiljcima da zacijele, brinemo o njima. I onda nakon svega pokuca i onaj oku nevidljivi ožiljak, onaj što ga nosimo u sebi. Malo je tvrdokorniji od prvog, borba s njim ponekad je teža, duža i mučnija. Pasti, tugovati, ljutiti se…samo su znakovi da smo ljudska bića. Nakon svega, dolazi do balansa uma i tijela i tada – samo pogled ravno, u život. Ana nam donosi drugi dio svoje inspirativne priče.

Postoje tekstovi koji te vrate u prošlost, u kojima pronađeš sebe, jave se sve misli i emocije koje si prošao. Ovo je jedan od takvih tekstova. Suočavanje sa dijagnozom raka, onaj prvi val koji te udari tako da ne znaš za sebe. Nevjerica i stotinu pitanja koja se odvrte u sekundama, ali i ono nešto što nađeš samo u sebi, što ti nitko drugi ne može dati. Snaga. Ne znamo kolika je dok nam ne zatreba. Možda je tako i bolje, možda bi se potrošila da je iskorištavamo dan za danom. Ana je pretočila sve ono što se dešava u trenucima kada dobijete dijagnozu, pretočila je snagu.

Kroz cijelu godinu, a posebno u ovom mjesecu listopadu, posvećenom borbi protiv raka dojke, bitno je progovarati, bitno je ispričati svoju priču i potaknuti druge žene da rade samopregled, da idu na preventivne preglede. Napipali nešto ili ne, svaki od tih pregleda može spasiti život. Strah, razmišljanja o smrti, borba kroz liječenje, sve je to dio procesa koji nas vodi ozdravljenju i svaka od tih faza je normalna. Ivana Visković svojom pričom i kako sama kaže stihovima pjesme, poziva žene da brinu o svom zdravlju, pregledavaju se i koračaju dalje mirno kroz život.

Dijagnoza raka dojke je nešto što uzburka svaku stanicu u tijelu, podigne sve emocije, strahove, donese bol. Ali ista ta dijagnoza donese i hrabrost i želju za borbom, za životom. Sve žene koje su prošle ovaj put imaju svoj vrtlog u glavi, svoj put od dna do vrha. Put od tuge do trenutka kada mogu reći „živote hvala ti!“ Svaka od nas se nauči nositi sa burom emocija, umiriti je i dovesti do bonace. Kako naša autorica kaže: "Pa halo živote, tu sam, jaka i snažna!"

Iako, kao netko kome sve priče prođu kroz ruke, nemam dražu, niti bolju, ova me na neki način posebno dirnula. Autorica mi je dala dopuštenje da kažem kako se već dugo virtualno poznajemo, ali u svim našim razgovorima koji su se vodili uglavnom oko bolesti i terapija, nije dala naslutiti da njena priča ima dodatnu težinu. Potpuno mi se otvorila tek nedavno i pitala bi li ovo bila dobra priča za početak Ružičastog listopada?! Jedino što mogu reći da nigdje ne piše da taj listopad mora biti “ružičast”, rekla bih da mora biti podrškast, a ova priča je upravo to.

Trudnoća, najljepše i najsretnije doba za jednu ženu, obitelj, može se pretvoriti u pravi horor kada vam se na putu nađe dijagnoza raka. Ako ikada, onda je to vrijeme kada trebate podršku bližnjih, posebno partnera. No, što kada podrška izostane? Sami ste. Sami odlazite na terapije, sami odlazite na preglede, sami ste s glavom koja je ostala bez kose, postajete nevidljivi. Nije vas briga za ostale, ali onaj koji bi trebao biti oslonac se ponaša kao da ne postojite. Možete potonuti do kraja ili skupiti sve krhotine i izgraditi život kakav zaslužujete.

Kažu da su žene koje se bore s rakom hrabre, orden za hrabrost dala bih ovoj mladoj ženi koja je odlučila progovoriti o temi o kojoj nećemo naći puno napisanoga. Progovaranje o temi seksualnosti je kao i svi drugi tabui, ostaje uglavnom u nama ili između onih koji se razumiju, u ovom slučaju žena koje prolaze kroz liječenje raka. Uz sve probleme na koje nailaze, ovaj nije nimalo manji, ne treba ga zanemariti, jer je životan i bitan. Seksualnost, partnerska intima je sastavni dio života, pročitajte kako je viđena očima mlade žene koja se liječi od raka dojke.

Svi mi s dijagnozom raka kažemo da nismo naša bolest, nismo naša dijagnoza, nismo onaj prefiks CA. Ako to za nekoga vrijedi, onda je to Ivana. Kada sam je upoznala bila je slaba, u fazi kemoterapija, ali ubrzo sam shvatila da je Ivana veliki borac, Ivana je široki, zarazni osmijeh koji te osvoji na prvu i uvuče se pod kožu. Kao i svi imala je uspone i padove. Prvotni šok zamijenila je odlučnost u suočavanju s neprijateljem rakom i njegovom uništavanju. Bila je ispunjena nadljudskom snagom, kako to sama kaže.

Kvržica u trudnoći, bol u dojci tijekom dojenja, alarm da ipak nešto nije u redu. Ozbiljna lica liječnika govore da se nešto dešava. Dijagnozu raka dojke nikada nije lako podnijeti, ali kada se to desi u prvim mjesecima nakon poroda, posebno je teško. Strahovi koji se javljaju, posebno onaj najgori, da će dijete ostati bez majke teški su, ali opet normalni uz takvu bolest. Važno je, kako naša Marija kaže, skupiti svu snagu i krenuti u borbu.

Kada sam pročitala Marijaninu objavu na Facebooku, u mislima mi je iskočila čekaonica na Rebru, etaža minus 1, Onkologija dojke. Svakome će se u mislima pojaviti neka od stotine čekaonica, koje nose istu sudbinu. Naša Smješkica je to divno opisala.

Svaka priča ima svoj put, svoju snagu, svaka ispričana na poseban način. Kako nakon dijagnoze raka dojke i vrtloga emocija izvući hrabrost i nastaviti dalje? Pojavi se iza ugla i povuče, bez odustajanja.

Kao što rak ima tisuću lica, tako i naša borba i suočavanje s njim ima barem jedno lice više, jače. Hvatamo se za sve, posebno za srca, ona topla sašivena ili topla ljudska. Naš najljepši osmijeh, naša Tajči opisala je svoj put kroz pjesmu, divnu pjesmu. Toplu, ljudsku, punu srca.

Fraze su dio života onkoloških pacijenata, osoba koje se bore i pobjeđuju rak. Od prvog dana. Jedna od onih je i kako smo hrabri i jaki. Jesmo li? Jesmo i nismo. Kao i svaka zdrava osoba imamo svoje uspone i padove, snažni i krhki, kao svaki čovjek.

Kada vas rutinski pošalju na magnetsku rezonancu mozga, a onda vidite paniku oko sebe, jedino što se i vama događa je panika. Treba pronaći u sebi snagu i moć za proći kroz dijagnozu tumora na mozga.

Nena, žena širokog osmijeha, velike duše i spretnih ruku. Put kojim je prošla nije bio nimalo lagan, karcinomi koji su se vraćali i redali jedan za drugim, nikada nisu sputavali ovu ženu ogromnog srca u želji da obraduje svoje bližnje i humanitarnim radom sve one kojima je potrebno.

Trudnoća je vrijeme kada bi svaka žena trebala uživati u miru i pripremama za dolazak prinove. Ali što kada se dogode nepredviđene situacije, one koje najviše straše, što kada u sred tog blaženog stanja napipate kvržice na dojkama? Borba i strah, nije li možda rak?

Trebaju li mlade djevojke ići na preventivne preglede? Trebaju li se zabrinuti kada osjete kvržicu prilikom samopregleda? Realno ne trebaju se puno brinuti, ali pregledati svakako da. Priča je ovo mlade djevojke kod koje je na sreću sve ispalo u redu. Kako ona sama kaže "Dobro je dok je dobro!"

Svatko svoje borbe nosi na poseban način i svaki je ispravan. Kada se susretneš s dijagnozom raka bilo koje vrste, moraš posložiti kockice u glavi da bi mogao iznijeti borbu. Tena Šnajder nam donosi vrlo specifičnu priču svog puta, na kojem se našla i ova mala djevojčica. Naime, Tena je za dijagnozu Hodgkingovog limfoma saznala u trudnoći. Mateja Barić je dijagnozu Akutne mijeloične leukemije dobila sa nepunih, mladih dvadeset šest godina.

Daju ti tri mjeseca, a ti guraš šestu godinu. Onko sreća je kada ih sve preveslaš i živiš. Živiš sa usponima i padovima, svijetlim točkama u crnilu, ali dišeš i živiš!

Dvije kratke priče s izložbe "Od manjka glava ne boli". Monika i Maja, dvije mlade žene, svaka sa svojom borbom istog naziva - rak. Što je Moniku naučilo njeno putovanje života, tko je Maji bio inspiracija i oslonac, svaka donosi svoj put.

Kada prođeš životnu borbu i izađeš kao pobjednik, jedino što želiš i istinski trebaš je Vrijeme. Vrijeme nije mjerna jedinica ničega, osim onoga što preostaje u životu za "volim te" i "tu sam". Vrijeme koje dobiješ nakon liječenja raka neprocjenjivo je, poklon koji moramo iskoristiti na pravi način, živeći svaki dan istinski.

Bip bip. Kap kap. Dijete s autićem i pipa koja curka u sred noći kapkajući po mozgu? Ne! Veće su to riječi, riječi koje vode od dijagnoze raka do zdravlja, od bolnice do doma, do sigurnosti. Jedinstven način na koji je naša Katica opisala odlaske na kemoterapije i povratak svom Lupocetiću i Brufenčini. I cvjetna torba, spas...

Zadnji dio priče o Anji i Lani. Poseban, jer je gotovo cijeli tekst napisala Lana. Završila ga je Anja, onako kako je ona vidjela svoju sestru, nesputanu, slobodno odlazeći u neku novu dimenziju. Sjećanjem na Lanu, započinjemo s pričama s izložbe "Od manjka glava ne boli".

Kada se borite, koliko se bori Tajma i ne odustajete od ničega, ni od sebe, niti od drugih, govori o veličini i snazi jedne žene “u zemlji rakova”. Godine metastaza, kemoterapija i borbe za život. Jedno od najtoplijih ljudskih bića, koje vesla uzvodno punom snagom protiv bolesti, a ima volju brinuti o drugima. Čisto srce, velika duša, sve začinjeno s puno humora, to je Tajma.

Čuči gol. U konturama bez suvišnih detalja. Dobro je potkožen, s očima, bez nosa, bez usta. Preplašen i stisnut od straha...