LIFESTYLE

Imam pravo ne “biti pozitivna”

Ponekad se čini kao borba s vjetrenjačama, ponekad samo odmahnemo rukom. Moramo li zaista biti pozitivni u svakom poglavlju našega života? Je li to uopće moguće? Zdravorazumski ne, ali zašto se onda od nas u teškim životnim situacijama očekuje da budemo pozitivni, ili je to samo rečenica koja se izgovara kada nemamo što drugo reći. Pitanja je sto. Ja imam samo jedan odgovor, dozvolite svakom ljudskom biću loše dane, dozvolite unutarnju borbu, jer kako ćemo rasti, ako se nećemo oči u oči pogledati sa svojim strahovima. Potiskivanje emocije neće donijeti ništa, osim raspada sistema, koji će se kad-tad dogoditi. Suočavanje, jedini ispravan put.

Državljani s dvostrukim državljanstvom

Na dan prvog rođendana portala Mamo dobila sam ovaj tekst. Pisan rukom naše Ane koja je već prije u dva dijela opisala svoju borbu, čini se kao pun pogodak baš za prvi rođendan. Sažela je Ana u jednom tekstu sve priče, sve tekstove, sve ispovijedi, tuge i sreće. Sažela je razumijevanje i prenošenje svega onoga što nas, koji smo okusili neku drugu stranu života, sjedinjava u jednom – u borbi za goli život i duhu koji ne klone, nego kroz potrebu pričanja i pisanja prenosi sve ono što će možda jednog dana nekome pomoći da ustraje na svom životnom putu. Svi oni koji su okusili bolest i oni koji na sreću nisu, naći će nešto u ovom zaista vrijednom tekstu. Ako ništa, barem potporu i onu ispruženu ruku koju jedni drugima možemo dati.

By
Ana
Sretan prvi Mamo!

Alkoholno ili bezalkoholno, danas nazdravljamo! Za prvi Mamo rođendan, za sve što se dogodilo, za sve koji su bili tu uz nas i zbog nas, za sve vas koji ste čitajući naše retke pomogli rastu i širenju portala. Podrška koju smo dobili je nevjerojatna, hvala na svemu! I dalje smo otvoreni za sve koji žele ispričati svoju priču i tako širiti glas, maknuti tabu s ove bolesti, nebitno koje vrste raka, bitno je da se priča i piše.

Tuga koja iscjeljuje

Jeste li se ikada zapitali zašto su neki ljudi ušli u vaš život? Zašto su prošli kroz vaš život ostavljajući kaos ili bogatstvo? Svatko od njih je imao svoju ulogu, neki su dali, a neki oduzeli. Iste uloge mi igramo u životima ljudi oko nas. Kako ćemo je odigrati, samo je na nama. Kada si na putu, koji sam i ja iz nekog razloga dobila, neminovno je da emocije puno više izlaze na površinu, neminovno je da ti se smrt uplete u život puno više, nego u prosječnom ljudskom životu. Uvijek iznova pitanje „zašto?“ Ali dođe vrijeme kada shvatiš da sve ima svoj početak i kraj i da ono između odigramo najbolje što možemo, da dajemo.

Moj razgovor sa smrću

Doviđenja Nikolina... Najiskreniji i najdublji zagrljaj u životu, dobila sam od nje, od Nikoline. Na bolničkom hodniku Rebra, zagrljajem smo izmijenile sve što smo imale jedna drugoj za reći, bez riječi. Živjela je svoju vjeru, borila se kao prava Lavica, ali njeno prihvaćanje smrti kao nečega što nije kraj, ovaj život kao prolazna stanica do konačnog. Za tebe ponavljam ovaj tekst, trag koji si ostavila. Za let si dušo stvorena, leti svome domu!

Lijepa naša, maćeho!

Sonja Grgat, osobno meni jako bliska osoba, ali pišem bez imalo pristranosti. Sonja je prošla sve ono što jedan onkološki pacijent ne bi smio proći. Dijagnoza raka – sama po sebi teška, gubitak posla tijekom liječenja – osjećaj otpisanosti, kako bi mi onko frajle rekle – živa pokopana. Bez ijednog ostvarenog prava, bez ijedne riječi da imaš neka prava, bez kune u džepu – budi osjećaj jada. Izdići se iznad svega toga što ti država maćeha (ne)donese i osnovati Udrugu (Caspera) je svojevrsna hrabrost. Davati od sebe sve što možeš, a ne primati ništa zauzvrat od maćehe dovodi do pucanja. Trenutak pucanja moje Sonje donio je sav jad kojim se tretiraju onkološki pacijenti. U lijepoj našoj maćehi.

Moji ožiljci Moje pobjede

U subotu 19.11.2022. godine u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu održat će se promocija knjige Ljiljane Pranjić “MOJI OŽILJCI MOJE POBJEDE”. Kupnjom knjige donirat ćete Zakladu Ljiljane Pranjić - živi svoje snove. Knjigu će predstaviti Ljiljanini najbliži prijatelji. Dođite, poslušajte, kupite i donirajte, budite prisutni u ispunjenju velike Ljiljanine želje.

Teatar „Listopad“

Jesmo li bili dovoljno glasni, jesmo li uvjerili nekoga da se pregleda, jesmo li svojim primjerom uspjeli uliti snagu za borbu onih koji su na početku, jesmo li dokazali da rak nije sramota, jesmo li dokazali da rak nije kraj, jesmo li dovoljno pričali i pisali, jesmo li sve ovo?! I jesmo i nismo. Listopad je jedan mjesec u godini, a cijela godina mora biti listopad. Cijela godina mora biti vrpca bilo koje boje, cijela godina treba biti prostor za osvještavanje o raku bilo koje vrste. Pričajmo! Pišimo! Budimo potpora! Volimo sebe!

Biraj bitke

Sve što naša psiha proživljava, osjeća i naše tijelo. Svaka loša emocija, nebitno čime izazvana, ostavlja trag. Što je više takvih situacija, „tragovi“ se gomilaju i kreće borba sa samim sobom. Pravo pitanje je treba li nam to? Naravno da ne, ali ponekad sami sebi ne znamo pomoći i svaku lošu emociju ili situaciju vrtimo beskrajno u mislima. Ako želimo ostati u psihičkom i fizičkom balansu, treba birati bitke. Nije svaki ring naš ring, ponekad je dovoljno odložiti rukavice, okrenuti se i sačuvati unutarnji mir.

Važnost empatije u liječenju raka

Empatija, iskonska ljudska potreba, posebno u situacijama kada nam se događaju životni izazovi, kada nam se na putu nađu prepreke koje ne možemo sami nositi. Onkološka bolest jedna je od njih, kada se nađemo u buri emocija. Potreba za toplom ljudskom riječi, potreba za osjećajem da imamo nekoga pored sebe, potreba da nas čuju. Empatija ne poznaje granice, status ni vjeru, poznaje jednostavnu ljudsku toplinu. „Tu sam“ i to je dovoljno.

Što znači uspjeh u životu?

„Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje.“ Ovako piše Mateja Barić, mlada umjetnica, tek joj je dvadeset sedam godina, iza sebe ima borbu s leukemijom, a u riječima je snažna. Za sebe kaže da je oduvijek bila ozbiljna i empatična, a bolest joj je donijela zrelost. Svoje emocije pretače u slike, a svaka od njih je odraz trenutnog stanja ili viđenja svijeta oko sebe. Tekst je nastao uz sliku (niže u tekstu), koju je simbolično i moćno nazvala „Krv, rak i novi početak.“

Kvalitetan san, zašto nam je toliko važan?

Svi smo svjesni koliko je kvalitetan san važan za svakodnevno funkcioniranje. No, koliko zapravo pozornosti posvećujemo vremenu koje odmara naš organizam i um? Vjerojatno premalo, a često imamo problem uspavati se ili se kvalitetno naspavati zbog buđenja noću ili preranog buđenja. Posebno su toga svjesni onkološki pacijenti, kojima je u liječenju, ali i nakon liječenja potreban odmor i dobar san. Postoji puno načina kojima ćemo sebi olakšati i doći do kvalitetnog sna, a svoje osobno iskustvo donosi nam Nikolina.

Reakcije okoline na dijagnozu raka

Slon u sobi. Postojiš, tu si, a za neke ne postojiš. Što rak donosi u životu oboljelih osoba osim liječenja i borbe s emocijama da se sve prevlada? Upravo slona u sobi. U jednom trenutku postaješ „ona koja je ionako gotova“, iako te nitko ništa niti ne pita. I to je ono što najviše boli. Umjesto priča, priđite oboljeloj osobi, pitajte kako je, pokažite da ste tu. Samo riječima ili zagrljajem. To je često dovoljno i jedino potrebno. Puno sažalijevanja, a malo suosjećanja kako nam Nikolina piše u novom tekstu.

Šaka suza, vrića smija

Dogodio se beskrajan zagrljaj u kojem smo bile sve. Bile smo nas dvije i bile smo naše nebeske ptičice u jednom nevidljivom krugu. Dogodilo se brisanje suza jedna drugoj. Dogodila se tuga koja se spojila u jedno i izrasla u „tu sam, ne brini!“ Dogodila se snaga koju smo uzajamno dijelile i koja nosi. Dogodio se prijatelj, prijatelji. Neraskidiva veza zauvijek.

Jesu li vam zabranili tugovati?

Svaka emocija javlja se s razlogom pa tako i tuga, tugovanje. Razlozi zbog kojih emocije ponekad odbijamo od sebe znaju biti različiti, od toga da se ne znamo nositi s njima, do toga da su nas kroz život učili da je pokazivanje emocija slabost. No, je li to stvarno tako? Nikolina nam u tekstu donosi razloge zbog kojih se trebamo suočiti i naučiti nositi s emocijama, prigrliti ih i shvatiti zašto su tu. Svaka emocija ima svoju svrhu i svoje mjesto u našim životima. Tuga nije samosažalijevanje, tuga nas uči nositi se sa raznim životnim situacijama.

Gubi li život smisao nakon otkrivanja dijagnoze karcinoma?

U početku bolesti, često nam se gubi svaki smisao, održavamo se da preživimo. Kako napredujemo kroz bolest tako napredujemo i duhom, gube se neke stare vrijednosti i u našem rastu nalazimo nove. To ne znači da nećemo sebi priuštiti nešto materijalno, nego da to materijalno prestaje biti prioritet. O tome koliko život zapravo NE gubi smisao i koliko ljepote nalazimo u svijetu oko nas piše nam Nikolina Baboselac, mlada žena oboljela od metastatskog karcinoma dojke.

Kada potražiti stručnu pomoć, kada se okrenuti psihoterapiji u liječenju raka

U trenutku kada se ne snalazimo i ne znamo posložiti emocije koje se jave u tijeku liječenja raka dojke ili bilo koje druge vrste raka, najbolja opcija je potražiti stručnu pomoć i odlaziti na psihoterapije. Dobro je imati podršku bližnjih, ali nitko od njih neće se znati snaći s našim emocijama, ako niti mi sami to ne znamo i ne možemo. Potražiti pomoć nije znak slabosti, naprotiv, znak hrabrosti i spremnosti suočiti se s lošim emocijama.

Anksioznost i rak, kako se nositi s usponima i padovima u bolesti

Tjeskoba, nered misli, osjećaj usamljenosti, jednom rječju anksioznost. Borba s anksioznošću ponekad zna biti teška, posebno kada se javi kao simptom bolesti, posljedica bolesti. Anksioznost i dijagnoza raka većinom se isprepliću. Treba je prihvatiti, suočiti se sa svojim strahovima licem u lice, boriti se. Isplivat ćemo, sami ili uz pomoć stručne osobe, ali ono što nam je najpotrebnije je prijateljska ruka.

Prihvaćanje dijagnoze

Rak. Kako prihvatiti čudovište iz ormara, kako reći samom sebi "da, tu je, družit ćemo se neko vrijeme." Ne od danas do sutra, korak po korak, dan po dan, prihvaćajući polako sve prepreke koje stoje ispred nas, ne tako čvrsto da ih ne bismo slomili. Možda ćemo ponekad pasti, posustati, ali prihvaćanje je naša moć koja će nam pomoći da vodimo igru.

Jeste li spremni na utakmicu života?

Situacije u životu, kako bi se lakše nosili s njima, možemo zamišljati na različite načine. Rak. Borba s rakom. Možemo je zamisliti kao igru na terenu, igru za najsjajniji trofej, za koji se isplati zaigrati.

Imam rak! Kako izreći ovu malu, a veliku rečenicu?

Samom dijagnozom raka u glavi se roje razne emocije i pitanja pa i ono kako reći da imaš rak. Nekome je lakše, a netko će potrošiti puno vremena tražeći odgovor. Kada posložimo u glavi što je zaista bitno na putu koji nas čeka, doći ćemo i do odgovora na ovo pitanje. Važno je da smo u svemu najbitniji sebi.

Stara i nova JA, nakon noćne more zvane rak

Ovaj dan, Dan žena, lijepo je dobiti cvijet, poljubac, zagrljaj…no je li to ono što mu daje istinsku vrijednost? Kada doživiš i proživiš trenutak u kojem možeš zahvaliti samoj sebi što si preživjela rak i našla sebe u životnim borbama, nazdravi i reci “Sretan mi Dan žena, zaslužila sam!”

Asertivnost - izbori se!

Kao onkološki pacijenti toliko smo puta slušali savjete o svemu što čovjeku može pasti na pamet. Možda nam se nije svidjelo, možda smo prešutjeli, obično ne zbog sebe, nego zbog druge strane. Kako sve verbalno lijepo izbalansirati? Tako što ćemo se naučiti biti asertivni.

Cancer alert

Kada u nekoliko dana krenu poruke sa lošim vijestima o metastazama, novootkrivenim karcinomima, nekako se u vama pali lampica za uzbunu, što se događa? Razmišljajući o tome zadnjih dana, zaključila sam da postoje samo dvije opcije. Prva je da se odjednom povećao broj novootkrivenih karcinoma ili po meni vjerojatnija, postali smo svjesni da rak nije nešto o čemu treba šutjeti, nego reći, da tu je i idemo se boriti!

Valentinovo, ljubav i rak

Život je nekako lijep. Miriše srećom, zajedništvom, ljubavlju, miriše svim onim čime i treba mirisati. Kada krene oluja, treba ti sigurna luka ili ruka koja će te pratiti. Što povezuje Valentinovo, ljubav i rak? Puno toga.

Godina za druge, plemenita godina

Ima jedna dobra stvar kada imaš svoj portal, možeš pisati što te volja. Moja volja danas kaže da je jedna osoba zavrijedila da jedan tekst bude posvećen samo njoj. Više od godine svog života darovala je drugima, a tek joj je 25. Darovala ga je oboljelima od raka, ima li plemenitije stvari na svijetu?

Kako reći djeci - imam rak

Svaki roditelj je “slab” na svoje dijete i pokušava ga zaštititi na sve moguće načine od loših situacija. Priroda je tako posložila stvari, brinemo se za naš podmladak i to je u redu. No, trebamo li ih zaista zaštititi od svega lošeg što se u životu događa?!

Biti sebi na prvom mjestu

Ponekad treba pustiti sve, jer niti prašina, niti neskuhan ručak nije vrijedan našega zdravlja. trud i rad na sebi je najteži posao, posebno kada vodite bitku za život, kada se borite s rakom ili bilo kojom drugom bolesti.