MOJ PUT

Čemu me rak naučio? Strpljivosti!

Jednom davno, bila su neka vremena, kada bi me pet dana bolnice izbacilo iz cipela. Kako je u ovom krugu bolničkih dana sve odlazilo u neku katastrofu, tako se i moj pogled na taj dio svijeta mijenjao. Shvatila sam da moram, da nema druge. Rak me naučio strpljivosti. Prvi tjedan je bio vožnja unatrag, nakon toga je svaki dan pokazivao male pomake unaprijed. Strpljivo sam ih iščekivala. Strpljivo sam čekala svako premotavanje, jer je bilo bitno. Mali strah od komplikacija uvijek je bio prisutan, ali nisam mu dala da me obuzme i preuzme. Strpljivost.

Rak, transfuzija, hrana, betonski blok na duši…sutra je novi dan!

I kada ga izvade, i kada misliš da je nestao, nekako ostavi svoje pipke posvuda, u svakoj stanici osjećaš ga i dalje. Padanje u nesvijest, balon dojka, glad, transfuzija, tuga…sve je to njegova ostavština i odrađuješ dio po dio, onako kako znaš, onako kako možeš. Ponekad i iznad svih svojih mogućnosti, skupljajući svaki atom energije da se izboriš, sa sobom, sa svima i s nadom da će novi dan donijeti nešto ljepše.

Sretna mi godišnjica braka

Neke dane i neke noći pamtiš cijeli život, svaki detalj. To je to. Ono što se događalo ne može se lako zaboraviti, jedinstveno je. Dojka koja je rasla kao balon i poprimila tisuću nijansi ljubičaste, zujanje u ušima, mrak u koji nestaješ, mozak koji jedini reagira i tijelo koje ne osjećaš, strka i zbrka jedne noći. Dok koji je ostao miran, sestre koje u sred noći odrađuju sve kao po špagi i ja koja kao da ne postojim. I sada mogu osjetiti tu nemoć, težinu i mlitavost tijela, to „loše mi je“ u punom smislu svakog slova. Svitanje jedne moje godišnjice braka.

Dišem, živim, tu sam!

Svi naši strahovi se čine tako daleki i maleni, zaboravimo na njih u trenutku kada je sve gotovo. Tako sam i ja svoj strah od operacije izbrisala brzo nakon buđenja iz anestezije. Boli da, ali što je malo boli naspram sreće što si otvorio oči, što si tu. Smijeh me otrijeznio do kraja, zaboravljam na sve i uživam u trenutku. Stala sam, ne razmišljam što će biti sutra i tako je bolje. Pogled kroz prozor, smiraj dana donosi zadovoljstvo, spoznaju koliko sam zapravo sretna.

Jedan, dva, tri i nestajem

Tako to ide u životu. I što želiš i što ne želiš dočeka te. Možeš bježat, možeš ne razmišljat ili previše razmišljat, put koji ti je zapisan dočekat će te. Isto je i s mojim podstanarom, željela ga ili ne – tu je. I mora van, čim prije. Stigao je i taj dan. U iščekivanju i potpuno spremna krećem na neizvjestan put. Strah od operacije, strah od toga da nije sve u mojim rukama, sada padaju u drugi plan. Jedino je bitan život, to neizvjesno jutro krećem po njegov nastavak.

Tko sam JA u cijeloj priči?

Prihvatila sam ga, njega, podstanara, rak, karcinom…ali nismo se još potpuno saživjeli jedno s drugim. Znala sam da je došlo vrijeme da se vratim svojim psihoterapijama i jedva sam ih čekala. Trebao mi je netko da me usmjeri, da mi kaže da se opustim i prepustim sve brige ovog svijeta nekom drugom i da se konačno posvetim sebi. Jer tko sam ja u cijeloj priči?! Konačno najbitnija osoba u svom svemiru.

Teniski meč u iščekivanju kirurga

Stigao je i taj dan, upoznat ću svog kirurga, dogovorit ćemo datum operacije, ja ću mu prezentirati svoju odluku i svatko svojim putem. Ali…kako to već biva, ne ide sve tako glatko. Čekanje, duuuugo čekanje, kirurg koji je na operaciji i moja zabava gledanja svakog u bijeloj kuti i procjenjivanja “je li možda to on?!” Nakon dugih sati čekanja, odlazim kući poljuljana u svoju odluku o vrsti operacije, ali zadovoljna čovjekom kojem ću povjeriti taj zadatak.

Imam rak dojke, pa što i to će proći

Raditi sam sa sobom, suočavati se s negativnim emocijama, bildati one dobre i pozitivne, ponekad jednostavno nije dovoljno. Vječno dizanje i padanje, a uvijek ispliva stvarnost - imam rak. Moj put, moje traganje za odgovorima, za nekom niti koja će me voditi, dovela me do jedne udruge. Dobila sam ono što sam tražila, ne puke fraze, nego nekoga tko sluša i iskrene savjete. Neće biti lako, ali ću isplivati. U tom trenutku se razbistrilo.

Rak dojke - Samo naprijed

Priča se vrti u krug, još malo čekanja i gotovo. Samo još taj jedan nalaz i krug će se rasplesti. Nalaz biopsije, rak dojke, tu je. Brige u glavi, a zapravo ne bi trebale biti tu. Brige oko stvari koje će ionako teći svojim tokom, nemam više utjecaj na ništa, sve sam napravila kako treba. Svi će se snaći, a ja krećem dalje. Operacija, kirurg, a o svemu što će dalje doći netko će drugi odlučivati...samo naprijed!

Sve je to život. I rak je život. Kakav god da je volimo ga.

Dođe i to vrijeme, možda jedan od najtežih zadataka. Rak dojke. Kako reći bližnjima dijagnozu? Postoji li pravi način?! Možda i postoji, ali ja sam izabrala svoj. Bez očajavanja, bez suza, jer sve je to samo život. Nepredvidiv kakav je, nepredvidivo je i ono što ćemo jednom izgovoriti. Svatko na svoj način. Jer sve je to život, nekad teži, nekad lakši, ali naš je i volimo ga.

I ja želim tako

Odlazak na biopsiju potpuno opušten, može se. Čekanje na prvi magnet dojke u smijehu, može se. Može se kada posložiš kockice u glavi. Gledajući žene koje su prošle put koji mene tek čeka, koje su izašle kao pobjednice sa neprijateljem rakom, vuku me i daju nadu. I ja želim tako. I hoću.

Moja dobra vila koja me pripremila za biopsiju

Sigurna sam da se svatko susreo sa situacijom čelo – zid. Kada misliš da si prešao važne prepreke, a onda se stvore nove. Ali postoje ti ljudi…postoje dobre vile. Ako vjeruješ u njih, stvorit će se. U trenutku kada trebam na biopsiju dojke, nemam ono što mi treba - lijekove. Moja dobra vila uskače i mogu se mirno pripremiti za zahvat.

Maligne stanice

Još samo jedan korak do šaltera na kojem ću dobiti nalaz u kojem će sve pisati crno na bijelo. Čvrsto odlučujem da će taj korak, putovanje s obitelji, za njih i za mene biti neopterećeno onim što me čeka. Nakon povratka čeka me papir na kojem piše maligne stanice, potvrđeno je - imam rak. Čudno, ali nakon dugog čekanja imam ime i prezime neprijatelja, znam s kim ću se boriti.

Biti ili ne biti!

Poluprospavana noć. Tri zalogaja. Pogled u ogledalo i polijećemo. Punkcija...šprica zvana biti ili ne biti! Trenuci koji će odrediti život.

Tako je jednostavno biti čovjek

Novo životno poglavlje o kojem ne znaš ništa. Poneka lijepa riječ i odgovori na pitanja koja su se otvorila u izazovu života. Nije teško biti čovjek!

Google doktorica Marina

Na fotografiji je google doktorica Marina. Diplomirala na temu "rak dojke", u svim smjerovima...radiologija, kirurgija, onkologija. Hm da, ima li to smisla? Naravno da nema, dođe dan kada sam sebi moraš reći STOP! Treba se sabrati i vratiti u "normalu".

Što uopće radiš kad saznaš da imaš rak?!

Netko je odlučio da si ti ta koja je dobila “poklon” zvan rak, karcinom, podstanar, nešto što ne treba biti tu…može dalje po osobnom izboru. Ali što dalje, što s tim saznanjem? Sjesti i čekati da te netko uzme za ručicu i povede? Ne, krojači svoje sreće, svoga života ne čekaju. Krojači svoje sreće kreću dalje, hrabro u borbu.

Paralelni svjetovi

Smijem li sad vrištati, mogu li se baciti kao dijete na sred tramvaja i plakati??? Onda odvalim sama sebi jedan sočni šamar u mislima. Boriš se deset godina, preživjela si već puno toga, neće te jedan mali rak srediti, nego ti njega.

Gospođo imate tumor!

Došlo je vrijeme, ulazim u ordinaciju, ležim. On zna gdje treba staviti sondu, na istom mjestu godinu prije je bila cista 6 mm i godinu prije 4 mm. Nakon 20 sekundi stiže ludilo “Gospođo imate tumor!”.

Kako je sve krenulo, put prema otkrivanju raka

Osjećam kako me lovi san, polako se miješaju san i java. U trenu mi kroz mozak prolazi početak, prekrasan ranoproljetni dan 4.3.2019. i rečenica “Gospođo imate tumor!”. dan kada se svijet srušio u trenutku mislima o kraju kada ti kažu da imaš zloćudnu bolest.

Zašto vam pričam ovu priču

Želim zabilježiti svaki trenutak zbog sebe, zbog svoje djece, zbog neke žene koja će bjesomučno tražiti bilo kakvu informaciju na internetu kao što sam to ja radila tražeći informacije i iskustva o raku dojke.