Prije nego pokušamo pomoći drugima, važno je voditi brigu o vlastitom mentalnom zdravlju. Biti utočište i pružiti ruku drugom ljudskom biću posebno je iskustvo, ali prije toga pobrinimo se da smo mi dobro i da se u pomaganju drugima sami ne praznimo. Tako piše naša Mateja, koja je s nepunih dvadeset i šest godina dobila dijagnozu AML – akutne mijeloične leukemije.

Kada smo u liječenju bilo koje maligne bolesti, ponekad se pitamo jesmo li samo broj. Dođu trenuci kada se osjetiš zapostavljen. Od koga? Od zdravstvenog sustava. Iako mnogi rade svoj posao s ljubavlju, baš onako kako treba, uvijek ima situacija koje nas na neki način povrijede. Uplete se tu i pitanje jesmo li zaista društvo bez predrasuda, kakvim se volimo prikazivat. Samo jedna sitnica kao što je odabir hrane koju konzumiramo, može pokazati koliko se „drugačije“ ne tolerira. Pročitajte tekst iz pera pacijentice, osobno iskustvo tijekom liječenja maligne bolesti, akutne mijeloične leukemije.

„Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje.“ Ovako piše Mateja Barić, mlada umjetnica, tek joj je dvadeset sedam godina, iza sebe ima borbu s leukemijom, a u riječima je snažna. Za sebe kaže da je oduvijek bila ozbiljna i empatična, a bolest joj je donijela zrelost. Svoje emocije pretače u slike, a svaka od njih je odraz trenutnog stanja ili viđenja svijeta oko sebe. Tekst je nastao uz sliku (niže u tekstu), koju je simbolično i moćno nazvala „Krv, rak i novi početak.“