Agencija sa srcem - priča o modelingu koji mijenja živote

Postoje trenuci kada shvatiš da ne gledaš samo događaj, nego nešto puno dublje. Ova revija bila je upravo to. Iza svjetala, glazbe i odjeće, stajala je priča dvoje mladih ljudi koji su s nevjerojatnom predanošću gradili nešto svoje, ali ne pod svaku cijenu.

Imala sam priliku biti dio toga i izbliza vidjeti kako rade, kako razmišljaju i koliko im je stvarno stalo. Ne samo do posla, nego do ljudi. Do djevojaka i mladića koji dolaze u njihovu agenciju, do njihove sigurnosti, samopouzdanja i osjećaja da vrijede više od onoga što se vidi izvana.

Posebnu ljepotu cijeloj priči dala je i činjenica da je jedna od modnih kreatorica, Diana Dominić, ujedno i korisnica udruge SVE za NJU, dok su njezine kreacije na pisti nosile druge korisnice udruge - Barbara, Valentina, Patricija, Kristina i Marina.

U svijetu u kojem modeling često prati niz predrasuda, njih dvoje rade potpuno suprotno - tiho, uporno i dosljedno. Postavljaju granice, njeguju vrijednosti i pokazuju da ovaj posao može izgledati drugačije.

Zato ova priča nije samo o jednoj reviji ni o jednoj agenciji. Ovo je priča o tome kako izgleda kada netko odluči raditi pošteno, odgovorno i, najvažnije, od srca.

Danijela, Vladimire, recite nam nešto o sebi

Danijela: Zovem se Danijela Galeković, vlasnica sam modne agencije Models by Danijela Galeković, zajedno s Vladimirom.

I sama sam se dugo bavila modelingom, od svoje osamnaeste godine u nekoliko hrvatskih agencija, a nakon toga i u inozemstvu, sve do Covida. Za vrijeme Covida, kako je modna industrija praktički nestala, počela sam skautirati svoje prve cure. Pokazalo se da mi to ide, da me djevojke vole i da se osjećaju sigurno sa mnom.

Počelo se javljati sve više zainteresiranih cura, tako da sam se tijekom Covida bavila njima, pripremala ih kao svoje buduće kolegice za inozemstvo. Do kraja Covida imala sam već oko četrdesetak potpisanih modela pa sam se zapravo odlučila da više neću biti model, nego se u potpunosti prebaciti na agentsku stranu. Vidjela sam to kao nešto čime bih se dugoročno mogla baviti, za razliku od samog modelinga.

Agencijski put odveo me i u New York, gdje sam živjela godinu dana. Radila sam za jednu od najvećih svjetskih agencija, proputovala Ameriku, skautirala potencijalne cure i plasirala ih u njujorške agencije te se brinula o svemu što im je bilo potrebno za modeling.

Vratila sam se prije nešto više od tri godine u Hrvatsku i tada se prvi put počela javljati ideja, negdje daleko u glavi, da bi možda bilo vrijeme otvoriti nešto svoje.

Jedan od razloga bio je taj što mi se nije u potpunosti svidjela nijedna agencija za koju sam radila - po pristupu, po hladnoći, uvijek je nešto nedostajalo. Upravo je to bio i jedan od razloga zbog kojih su mnoge djevojke odustajale od modelinga.

Vladimir i ja upoznali smo se prije skoro tri godine i već se pri tom prvom susretu dogodila jedna smiješna situacija. Pitao me čime se bavim, na što sam ponosno izvadila svoju vizitku koja je bila bijela s crnom crtom, a on je rekao da izgleda kao vizitka za pogrebno poduzeće.

Kako se ranije nismo poznavali, pomislila sam da je užasan čovjek kad me mogao tako popljuvati ravno u lice. Otišla sam doma, rasplakala se i odlučila da se s tim čovjekom nikada više u životu neću vidjeti.

Međutim, Vladimir je bio budan cijelu noć i napravio rebranding cijele agencije za koju sam tada radila, današnje naše - napravio je vizuale, vizitke, financijski plan i plan razvoja poduzeća, a ja sam to ujutro našla u mailu. Naravno, bila sam u pozitivnom šoku.

U početku je ideja bila da ja otvorim i vodim firmu, a on je pomagao da se firma postavi na noge i da se riješe papiri. Kako smo sve to zajedno radili, shvatili smo da jako dobro funkcioniramo kao poslovni partneri i u jednom trenutku odlučili smo da ćemo zajedno voditi agenciju.

Potpisali smo ugovor o partnerstvu i od tada smo zajedno u toj priči.

Od početka nam je cilj bio da budemo najveća agencija u Hrvatskoj, ali najveća kvalitetna agencija i mislim da smo po tome jedinstveni. Jedna sam od rijetkih vlasnica agencija u Hrvatskoj koja je zapravo i bila model i ima iskustva u tom svijetu.

Sve što sam loše doživjela ne želim priuštiti svojim curama i dečkima, a sve što sam dobro doživjela primjenjujem i želim da bude još bolje.

Vladimir: Zovem se Vladimir Cipek, inače nemam veze s modelingom, ovdje sam pao kao s kruške. Sreo sam Danijelu i popljuvao sve što sam imao za popljuvati, jer sam direktan i otvoren, a nakon toga smo krenuli zajedno u posao.

Inače sam u medicinskom svijetu, radio sam dvanaest godina u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu u Petrovoj, vodio sam dio banke krvi za davalaštvo i organizirao akcije darivanja krvi.

Nakon toga prešao sam u Fresenius Kabi. Završio sam višu školu u Zagrebu, zatim magisterij na Medicinskom fakultetu u Rijeci te nakon toga upisao i završio doktorat na Medicinskom fakultetu u Osijeku. Danas se i dalje se bavim transfuzijskom medicinom.

Kada smo Danijela i ja postali poslovni partneri, htio sam da to bude naša mala agencija koja će funkcionirati kao mala korporacija. Bitno nam je da imamo analizu poslovanja svaka tri mjeseca, kako bismo vidjeli što smo ostvarili, a što nismo i zašto, koji su nam ciljevi, da pratimo financije, imamo računovodstvo i izdajemo račune, da radimo sve po zakonu i budemo potpuno transparentni.

Posao modelinga uvijek je negdje na rubu između toga da sve bude savršeno dobro i savršeno loše, jer se često povezuje s prostitucijom, eskortom i drugim lošim situacijama. Upravo zato nam je iznimno važno da sve bude potpuno transparentno i da Danijela i ja brinemo i osiguramo da svakoj djevojci i svakom dečku to bude najljepše razdoblje u životu.

Danijela je lice prema van i osoba zadužena za marketing, a ja sam netko tko je uvijek u pozadini i promatra cjelokupnu situaciju, a odluke donosimo zajedno.

Često postoje lobiranja za poslove koji su moralno na granici, a mi imamo standarde i vrijednosti izgrađene u životu, tako da ne pristajemo na ništa manje, ni za kakav novac. Na taj način savršeno funkcioniramo.

Po čemu se razlikujete od drugih agencija?

Vladimir: Drugačiji smo po tome što se stvarno trudimo odgojiti tu djecu koja dolaze u agenciju. Posebno se to odnosi na Danijelu - promatra ako se cure počnu drugačije ponašati, jer se bojimo da ne uđu u bolesti poput anoreksije i bulimije.

Prati kako se slikaju, kako objavljuju svoje privatne fotografije i što zapravo žele istaknuti na tim fotografijama, a po potrebi zove i roditelje. Moraju postojati jasne granice - što da, što ne i što prelazi granice moralnosti ili pristojnosti.

Nikada nismo cure stavljali na vagu, ne želimo im stvarati komplekse. Nakon shootinga odvedemo ih na klopu i često dobijemo komentar da tako nešto nikada nisu doživjele, jer agenti obično žele da su modeli mršavi.

Potičemo naše cure da se druže, da postanu prijateljice, izlaze ili ljetuju zajedno i da postanu ekipa. Ta djeca danas su često depresivna, previše su pred mobitelima i premalo se istinski bave sobom.

Često kažem Danijeli da je ovo smisao onoga što radi, jer ako promijeniš jedan život, napravila si čudo.

Znaju da se možemo zezati, da možemo pričati o privatnim problemima, o školi ili faksu, o svemu. Najlakše je nekoga naučiti hodati, pozirati i stati pred kameru, to je nešto što svatko može, ali mi želimo toj djeci pružiti sigurnost.

Model moraš biti i svojim ponašanjem, stavovima, karakterom i porukom koju šalješ, a ne samo tijelom i time kako ono u tom trenutku izgleda.

Danijela zna reći jednu odličnu rečenicu - da smo ponosni što u agenciji imamo 127 najboljih osoba, jer nam je to glavni kriterij.

Kao agencija ne želimo biti broj jedan sutra, želimo je graditi polako, ako treba i godinama, ali na zdravim temeljima, u zdravoj atmosferi, sa zdravim ljudima i sa zdravom pričom.

Kako je došlo do suradnje s udrugom SVE za NJU?

Danijela: Prije otprilike godinu dana počeli smo razmišljati da bismo htjeli napraviti nekakav modni event, jer ih općenito u Hrvatskoj nedostaje. Odmah smo pričali o tome kako bismo radili nešto humanitarno, jer u tom smjeru i u privatnom životu  funkcioniramo.

U cijelu priču htjeli smo uključiti naše djevojke, da cure iz agencije budu dio toga. Okupili smo najuži tim i prva ideja s kojom smo se svi složili bila je da event bude na Dan žena. Druga ideja bila je da donacija ide jednoj od udruga.

Bilo nam je važno da je snažna i da ima kredibilitet, s obzirom na novac koji će se donirati. Odlučili smo se za onu koja je najsnažnija u svojoj poruci, a to je udruga SVE za NJU.

Vladimir: Svjesni smo da je ljudima u raznim situacijama potrebna psihološka pomoć, svi u životu prođemo takve situacije. Kada su ljudi u životnom rasulu, važno je potražiti pomoć, jer kao što brinemo o svom fizičkom zdravlju, tako trebamo brinuti i o svom psihičkom zdravlju.

Udruga SVE za NJU tu ipak obavlja velik dio posla za onkološke pacijente.

‍

Kako je došlo do realizacije ideje?

Danijela: Poslala sam mail u udrugu, s idejom o organizaciji humanitarne akcije i kako bismo došli na sastanak i uživo prezentirali svoju ideju. Vrlo brzo smo dobili termin za sastanak u udruzi s Ljiljanom Vukota.

Imali smo tremu da će nas odbiti, jer je to velika ideja, a prvi put nas u životu vidi. Međutim, dogodio se klik i to je bilo to. Dogovor je odmah pao.

Nakon revije pitali su nas, ako ćemo i iduće godine raditi isto, bismo li htjeli surađivati s nekom drugom organizacijom, ali ja sam odmah rekla apsolutno ne. Toliko smo se povezali i s Ljiljanom i s vama, korisnicama udruge koje ste sudjelovale u reviji, i bili smo oduševljeni kako ste nasmijane i opuštene.

Definitivno želimo nastaviti i napraviti još nešto veće od toga, da revija postane tradicija.

Koliki je to bio posao i koliko su trajale pripreme?

Vladimir: Pripreme su trajale oko godinu dana i bilo je užasno stresno i naporno. Danijela, koja je kreativni nered, ja, koji sam organiziran, i petero mladih ljudi (Tea, Lorena, Željka, Gabrijela i Toni) koji imaju dvadesetak godina, svoje fakultete i poslove, a radili su na tome intenzivno svaki dan.

Dečko jedne od naših cura bavio se web dizajnom i tehnikom, a cura iz agencije, koja je grafička dizajnerica, odradila je taj dio kompletno besplatno. Tko god je mogao iz agencije uključio se u pripremu revije.

To su zapravo djeca koju je trebalo posložiti i ponekad vratiti u kolosijek. Ali na kraju, odradili su to vrhunski.

Danijela: Vladimir je emotivniji, ali je emotivno sabran, a ja sam tip koji će u emotivnim situacijama sjesti i rasplakati se. Kroz cijelu tu godinu naučila sam puno o sebi i mislim da sam emotivno sazrela.

Kao tim smo odlično funkcionirali, ali bilo je puno vanjskih faktora i ljudi čiji ovo projekt nije bio, oko kojih smo se zapravo najviše istresirali.

‍

Kako ste se osjećali neposredno prije revije i tijekom nje?

Vladimir: Neposredno prije revije osjetio sam određenu dozu straha, razmišljao sam hoćemo li uspjeti ispuniti sve ciljeve koje smo si postavili i hoćemo li uspješno prenijeti emocije koje su nas pratile kroz cijele pripreme.

Istovremeno sam osjećao i olakšanje jer smo već tada znali da smo prodajom ulaznica ostvarili glavni cilj - pomoći Udruzi SVE za NJU. Podrška prijatelja i obitelji doprinijela je tome da ni u jednom trenutku ne posustanemo.

Tijekom same revije preplavili su me osjećaji ponosa - ponosa na svakog modela i svakoga tko je sudjelovao u njezinu ostvarenju. Miješali su se osjećaji nervoze i sreće, čitav spektar emocija, od kojih su na kraju prevladali sreća i zadovoljstvo.

Danijela: Prije same revije osjećala sam pritisak i nervozu. U organizaciji revije sudjelovalo je više od 150 ljudi, stoga nisam htjela napraviti propust ili pogrešku kako ih ne bih razočarala.

Postavili smo visoke standarde kako bi revija trebala izgledati pa sam bila nervozna hoćemo li ih uspjeti zadovoljiti, osobito zato što dio odgovornosti nije bio na nama, već na mnogim vanjskim faktorima na koje nismo mogli utjecati.

Kad je revija počela, osjetila sam olakšanje jer je to bio trenutak kada smo se Vladimir i ja morali prepustiti - više nismo mogli ni na što utjecati. Kada su prvi modeli izašli na pistu, ispunio me osjećaj sreće. Znam koliko truda i vježbanja stoji iza svakog od njih.

Ne mogu vam opisati osjećaj ponosa koji vam se javi kada ugledate svoje modele kako hodaju poput modela u Milanu, a neke od njih prije tri mjeseca prvi put su stale na štikle.

Vrhunac emocija doživjela sam kada su na pistu izašle hrabre žene iz udruge SVE za NJU. Tada sam ugledala reakciju Ljiljane Vukote, izvršne direktorice Udruge. Sjaj u njezinim očima i osmijeh od uha do uha ispunili su mi srce i u tom trenutku znala sam da je revija uspjela.

Vaši modeli su mladi ljudi i tematika raka im je, srećom, daleka. Jesu li prepoznali da ova revija ima i širi, humanitarni cilj?

Danijela: Mislim da su stvarno shvatili. Vidjeli smo to i na probama hodanja, bili su toliko fokusirani i ozbiljni.

Trenutak kada sam ja shvatila kako oni to doživljavaju bio je dan kada smo prvi put izašli marketinški u javnost i kada sam stavila objavu o donacijskoj reviji za udrugu SVE za NJU. Modelima smo rekli da podijele objavu ako žele.

Koliko su oni to dijelili govori činjenica da je taj moj prvi video došao do 100.000 pregleda. Doslovno se dijelio posvuda, “kao iz paštete”.

Na Instagram profilu agencije u status sam stavila rozo srce. Već za sat vremena bilo je bezbroj statusa s roza srcima. A to im nitko nije rekao, sami su, jedno po jedno, počeli stavljati ta srca.

U tom sam se trenutku rasplakala i rekla da mi je srce kao kuća.

Vladimir: Nije to bilo samo taj dan. Od 8. 2. do 8. 3. svaki su dan svi stavljali rozo srce. Svaki dan, punih mjesec dana.

Puno smo razgovarali s njima. Cure koje nikada nisu nosile revije bojale su se situacija da ne padnu, da se ne spotaknu. I uvijek smo ponavljali isto: „Znate li za koga to nosite? Nije važno ako padneš. Padneš, digneš se, nasmiješ i ideš dalje. Znaš koja je svrha, znaš za koga to radimo.“

‍

Ono što sam primijetila je da svoje djevojke ne pripremate samo za modeling i revije, nego i za život. Koliko vam je to važno?

Danijela: Da, osim što s našim djevojkama prolazimo razne edukacije, puno razgovaramo s njima i radimo na samopouzdanju. One se sprijatelje u agenciji, druže se intenzivno i izlaze zajedno.

I to je ta dodatna vrijednost koja je puno veća od modelinga.

Zbog tako pozitivnog iskustva pokrenuli smo Model Academy, gdje smo dali mogućnost da potpuno istu edukaciju prođu i djevojke od kojih neke niti ne žele biti modeli, nego ih to zanima upravo zbog toga da rade na svom samopouzdanju ili ženstvenosti.

Kroz tu edukaciju pratim što im je slaba točka, bilo kroz hod, držanje ili neke reakcije i nesigurnosti. Potičem ih i ohrabrujem da vjeruju u sebe.

Važno je da znaju uživati u trenutku, u onome što imaju sada, i da nikada ne pretpostavljaju, na temelju nečije slike na Instagramu, da je ta osoba sretnija od njih.

Vladimir: U ovom poslu radimo s maloljetnim djevojkama i tu su roditelji iznimno važni. Često imamo intenzivne razgovore s roditeljima i njihovo povjerenje ključ je našeg uspjeha. Znaju da su njihova djeca kod nas sigurna i da će naučiti sve što trebaju.

Kao što postoje predrasude prema modnoj industriji, tako postoje i prema onkološkom svijetu. Jeste li ih i vi imali?

Danijela: Osobno nisam imala predrasude, ali postojao je određeni strah, jer ne želiš jednog dana biti ta koja dolazi u tu udrugu i traži pomoć. Nakon svega ovoga više mi to nije tako strašno. Čak se više ni sama ne bojim bolesti kao prije, dok mi je to bilo nešto potpuno nepoznato. Sada znam da bih, ako bi mi se to ikada dogodilo, imala puno više nade. Uvijek misliš da se to događa nekom drugom, a sada sam shvatila da se rak može dogoditi svakome.

Ono o čemu sam ponekad razmišljala bio je strah da bi me, ako bih oboljela, svi napustili, a sada sam vidjela vas i koliko ste zajedništva i ljudi u životu dobili. I to mi je nešto prekrasno.

Nekada su me ljudi pokušavali rastaviti i sastaviti po svome, onako kako su oni mislili da ja trebam biti, i nakon toga više nisam nikome vjerovala. Ako sam nešto kroz ovo naučila, to je da mi se vratila vjera u ljude i to do kraja života.

Vladimir: Zdravstveni sam djelatnik i dosta sam se susretao s onkološkim pacijentima, a danas mi je to i posao pa nisam imao neke predrasude. Nažalost, danas živimo u svijetu u kojem svatko ima nekoga za koga zna da ima dijagnozu karcinoma.

Baka mi je umrla od raka dojke, moja mama cijeli život strahuje od istog i redovito ide na preglede. Kroz ovaj put s udrugom vjerujem da bi, ako bi se to danas dogodilo bilo kome od mojih bližnjih, to bilo prvo mjesto na koje bih se javio.

I mi smo zapravo narasli kroz sve ovo. Za najuži krug koji je radio na cijelom projektu mogu reći da smo se još više povezali, postali svjesniji mnogih stvari, shvatili koliko smo toga dobrog napravili, postali još bliskiji prijatelji i jako smo ponosni na sve što smo napravili.

Osim toga, postigli smo i taj osjećaj zajedništva među curama u agenciji. To je ono što se novcem ne može platiti.

‍

Kakve su bile reakcije na reviju?

Danijela: Fenomenalne! Bolje od bilo čega što smo mogli zamisliti. Na samoj reviji ljudi su stajali u redu da nam čestitaju.

Naše obitelji bile su u publici i prvo što su nam rekli bilo je da su svi plakali, pogotovo kada ste izašle vi, cure iz udruge, da je to bio vrhunac revije. Energija je bila toliko jaka da se osjetila.

Nakon revije dobili smo jako puno dobrih komentara i riječi hvale. Nismo čuli nijednu kritiku.

Ova revija nam je preslikala ono što govorimo kao agencija - da, iako naravno želimo sve ono što želi svaka druga agencija, imamo onaj extra touch, a to je ljudskost. Agencija sa srcem.

Vladimir: Komentari su bili iznad svih očekivanja. Ljudi su zapravo bili pozitivno šokirani svime što se događalo i zato vjerujemo da ovo ima budućnost.

Biste li ponovno organizirali ovakvu reviju?

Vladimir: Mi želimo da ovo postane tradicionalno. Ne samo to, već je i potvrđen datum za iduću godinu.

Nakon svega pozitivnog što se dogodilo na ovogodišnjoj reviji, na sastanku sam rekao: „Ajde, dignite ruku tko je za to da ovo ponovimo” i naravno svi su digli ruku.

Iduće godine idemo na još veći event. Imamo već i neke dizajnere koji su sudjelovali ove godine, svima se svidio koncept pa su sami rekli da žele sudjelovati.

Danijela: Da, definitivno. Jako se puno divnih ljudi i trenutaka dogodilo kroz ovu priču.

U cijelom procesu pripreme revije naučili smo tko je tu, na koga se možemo osloniti i tko nas podržava. Prijatelji iz Italije i Njemačke došli su na reviju, neki su odustali od plaćenih koncerata i došli nas bodriti samo zato što su znali pozadinu priče.

Bilo je važno ostvariti cilj - skupiti novac za Psihološki centar udruge SVE za NJU, a mi smo ga ostvarili. Možda nije ispalo sve sto posto onako kako smo željeli, ali to samo pokazuje onu dozu ljudskosti. Bitno je da je sve bilo iz srca.

‍

Koja je vizija budućnosti vaše agencije?

Vladimir: Definitivno želimo biti agencija broj jedan u Hrvatskoj, ali da budemo drugačiji. Ne posustajemo pod pritiskom društva i okoline da od ovoga napravimo nešto što ne želimo.

Želimo priču sa zdravim korijenima, ne želimo raditi bilo kakve poslove i ne želimo da se naše djevojke fotografiraju gole, jer je danas to nešto što prodaje proizvod. Mi se tome protivimo i to smo stavili u ugovor sa svim našim djevojkama. Želimo da one i za dvadeset godina budu ponosne na ono što su radile.

Želimo rasti, ali umjereno, ne prenaglo, ne na sva zvona i zbog toga filtriramo što i kako radimo.

Što biste poručili za kraj?

Danijela: Ljubav pobjeđuje sve, vidjeli smo to kroz cijeli put nastajanja ovog projekta, sve do same večeri revije.

Više se isplati raditi srcem, jer je zadovoljstvo onim što dobijete nemjerljivo. Čak i s poslovne strane ovako je bolje, ići srcem i biti transparentan.

Bitno mi je da svaku večer mogu leći mirne glave, mirnog srca i sretna. Nikakvi novci ovog svijeta to ne mogu zamijeniti.

Vladimir: Na samom početku ovog projekta, kada smo s Ljiljanom krenuli raditi podcast, napisan je scenarij kako bi trebao izgledati, jer nisam htio da to bude intervju, nego nešto prirodno. Prijelomni trenutak dogodio se kada su i Ljiljana i Danijela stale i nisu znale što dalje, a ja sam im uzeo papire i rekao: „Djevojke moje, od sada samo iz srca.“

Mislim da smo u tom trenutku pokrenuli tu priču - ajmo sve raditi od srca, bez ikakvih scenarija i da je zapravo, sa samim završetkom revije, sve odrađeno od srca. Dobili smo satisfakciju u sebi, jer znamo da smo napravili dobro, nikome nismo nanijeli zlo, nikoga povrijedili. Dobili smo nešto što nas je ispunilo.

I zato pričajmo, ponašajmo se i radimo sve od srca.