Iva Jarić Bremec voditeljica zbora udruge Sve za Nju o iskustvu u radu sa ženama oboljelima od raka: „Zborkinje su me naučile da se život živi“

Iva predstavi nam se

Ja sam Iva Jarić Bremec, rođena sam u autu na njemačkoj auto-cesti slučajno, mjesec dana ranije, u mjestu koje se zove Pfaffenhofen. Nije tako bilo u planu, ali to uvijek prvo kažem o sebi zato što mislim da dobro pokazuje kako je moj život zapravo neobičan. S druge strane što sam starija, sve više shvaćam da je to vjerojatno bila moja odluka, da mi je bilo dosta vožnje pa sam rekla dosta više ovoga, idem ja sad van.

Imam tu sreću da radim kao zborovođa. Prvenstveno sam u amaterizmu iako jesam akademski obrazovana kao pijanist, ali kroz cijeli život sam bila u zborovima i život me odveo tim putem mada nikada nisam planirala biti zborovođa. Dogodilo se korak po korak, živim život zborovođe i sretna sam zbog toga.

Odrasla sam sama s mamom tako da sam okružena girl power ambijentom.

‍

Vodiš sedam zborova, što je respektabilno

Sve je krenulo sa Ženskim vokalnim sastavom Rezonanca, koji djeluje na FER-u (Fakultet elektrotehnike i računarstva). Dok sam studirala na FER-u osnovale smo sastav i evo dan danas, skoro trinaest godina nakon, još uvijek djelujemo. Sastav čine sadašnje i bivše studentice.

Nakon toga sam krenula sa dječjim zborom Pahuljice u kojem sam i sama pjevala. Sa tri i pol godine krenula sam u Pahuljice, prošla sve faze zbora i nakon svega preuzela rad. Rad s djecom je stvarno nešto posebno, pogotovo u glazbi.

Onda sam počela voditi Lege artis, popularne Legiće, pjevački zbor studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Tamo sam od 2014. godine, već smo proslavili zajedničku desetu godišnjicu. To je mješoviti zbor sadašnjih studenata medicine.

Nakon toga sam prešla i u Gospel zbor Sunce. Djeluju kroz udrugu kao nezavisan zbor pod gradom Zagrebom i sudjeluju aktivno svugdje na sceni na amaterskom glazbenom podiju.

Godine 2022. došla sam na Sveučilište za treću životnu dob, na Pučkom otvorenom učilištu i tamo smo osnovali zbor koji vrlo lijepo djeluje. Ugodno sam iznenađena kako se razvio taj cijeli projekt, baš imamo krasne članice.

U Domu umirovljenika u Klaićevoj vodim zbor Zlatna krila od 2022. godine. Oni su 85 plus, ali žive život punim plućima.

I na kraju, 2023. godine u trećem mjesecu imala sam tu čast da zajedno pokrenemo zbor koji se danas zove Zborkinje, a tada je bio zbor koji je bio pilot projekt udruge Sve za Nju.

Je li teško voditi sedam zborova?

Uvijek sam kroz život išla paralelno na dva kolosijeka. Išla sam u dvije školu, u običnu i glazbenu, u gimnaziju i srednju glazbenu školu pa na FER i Muzičku akademiju tako da sam navikla.

Voditi sedam zborova meni je super, ali sam morala usavršit jednu vještinu, a to je, kad sam na određenoj probi sa određenim zborom da sam stvarno na sve moguće načine prisutna. Ne mogu razmišljati što će biti na probi idućeg zbora ili što me čeka nakon ili koje su mi obaveze, nego kad sam na probi određenog zbora onda sam im potpuno posvećena.

Ono što pomaže je da su stvarno svi karakterno različiti i to mi je super zato što imamo stvarno iskrenu priču na svakom zboru. Nisu to samo probe, nego je uvijek jedan lijepi ambijent.

Uočila sam da se tijekom sezone u isto vrijeme događaju nekakve teške probe, u smislu da atmosfera bude malo teža zbog vremena ili obaveza i onda me zakači da se baš svima događa u istom tjednu. To je ta teža strana, ali inače ne, obožavam raditi sa zborovima, smatram to ogromnom srećom i neću nikada uzeti zdravo za gotovo. Godinama sam u istim zborovima, znam te ljude i vežem se za njih, tako da mi to nikada nije „ah samo proba“, uvijek je veliki događaj.

Uloga zborovođe je da vidi svoje članove. Ne moram svaki puta razgovarati sa svakom članicom, ali tijekom svake probe i nastupa nastojim uspostaviti „eye contact“. Bitno mi je to, jer sam i sama bila u ulozi zboraša i znam koliko znači kad te netko vidi.

To i je nekakva interpretacija života, želiš da netko primijeti da si tu. S vremenom prepoznam kada netko ima loš dan i kad mu pogled nije onako bistar kao što je inače.

Možda ja to gledam na neki način preemotivno, možda bi neki drugi zborovođa rekao da trošim previše energije, ali meni to nije trošenje energije, nego jedan prirodan ljudski kontakt. Bitno mi je da je toplo kad smo skupa.

‍

Kao jedna od tvojih zborašica, moram reći da je s tobom lako raditi. Nasmiješ nas svojim anegdotama, topla si i sve nekako prirodno teče. Je li tebi takav način rada bolji ili misliš da bi ti bilo lakše da imaš nekakvu distancu?

Ja se zbog svog načina rada i pristupa glazbi na sceni osjećam pomalo kao autsajder, iako zapravo nisam. Nije mi jasno zašto ljudi od glazbe rade nekakvo „hoch“ mjesto.

Prošla sam sve u glazbi, cijelo obrazovanje, puno sam na sceni. Radila sam kao asistent u koncertnim produkcijama, vidjela velike ljude, bila uz njih i to su najjednostavniji ljudi kojima glazba ne služi za to da pokažu kako su veliki, nego za izražavanje emocija i komunikaciju s ljudima.

Konkretno mogu reći da je meni glazba spasila život. Tata mi je umro kad sam bila mala i ja sam procesuirala sve kroz glazbu. Svjesna sam da ponekad čovjek ne može reći riječima, ja sam konkretno osoba koja riječima ne može reći kako se osjeća. Ako me pitaš kako se osjećam ja ću reći da sam dobro i napravit distancu. Glazba me nikada nije pitala kako sam riječima, nego me puštala da živim i proživljavam. Tako je bilo i za klavirom, sve bi izašlo dok bih svirala, a ništa nisam morala riječima.

Želim da se na probama radi zato što su ljudi došli na probu i ne želim da imaju osjećaj da su trošili vrijeme, bitno mi je da se posao napravi.

Isto tako mi je bitno da glazba ispuni onu svoju veliku svrhu, a to je da potakne ljude da osjećaju, jer nikada ne znaš tko je u zboru, što mu treba u tom trenutku i koja emocija ga muči. Nikada ne znaš niti tko je u publici na nastupu, koga u tom trenutku baš ta pjesma dirne i zbog svega toga sam namjerno u amaterizmu. Želim atmosferu gdje osjećamo da smo skupa, to je simbioza. Ne ide to samo od mene ili samo od vas, to mora biti jedan razgovor.

Nikada se nisam u zborovima doživljavala kao da sam u poziciji šefa, nego sebe doživljavam u ulozi moderatora, nekakav kanal kroz koji prolaze tuđe komunikacije u zboru. Meni je to najnormalnija stvar na svijetu i mislim da se na taj način kroz pokazivanje karaktera, kroz te svoje anegdote upoznajemo, jer i ja sam samo osoba koja postoji i ako to tako iskomuniciramo, bliži smo.

Ne želim biti autoritet zato što se to podrazumijeva, nego ga želim zaslužiti.

‍

Vodiš Zborkinje udruge Sve za Nju, kako si se na početku nosila s činjenicom da većinu članica čine onkološki pacijenti?

Ideja o zboru udruge Sve za Nju postojala je neko vrijeme i kada se sve skupa izrealiziralo, moram priznati da mi prva misao nije bila „joj onkološki“, nego sam imala misao da ću sve napraviti kako spada pa da to opstane. Bila sam svjesna da je jako delikatna situacija, ali sam željela napraviti dobar početak i imati dobru osnovu.

U početku sam više bila tehnički orijentirana, željela sam da uspije jer sam znala koliko će to značiti.

Kada sam rekla ljudima oko sebe da krećem sa zborom u onkološkoj udruzi, oni su bili ti koji su bili skeptični.

Znala sam što to znači, ali sam razmišljala na način da možemo toliko toga napraviti i koliko to može biti dobro.

Kada smo krenuli raditi, bila sam pozitivno šokirana koliko je žena došlo, tako se lijepa energija složila. Prvih mjesec dana bila sam fokusirana na to da radimo, nitko nije pričao o bolesti što sam doživjela kao želju članica da tih sat i pol vremena zaborave. Znam da se ne može zaboravit, jer je to jedan identitet i nekakva neporeciva stvarnost, ali vidjela sam da je poanta više u procesu i  primijetila sam kako se energija promijeni od početka do kraja probe. To me osupnulo na tim prvim probama. Znala sam da glazba ima moć, ali ovo je stvarno bio veliki dokaz.

Kad smo se uspostavila, kada sam već otprilike znala prepoznati svaku ženu, e onda sam tek shvatila ajme meni. Vi toliko niste pričale o bolesti i onda kad bi netko spomenuo da ne može doći na sljedeću probu jer ima nekakav pregled ili slično, tek onda sam počela registrirati da vi zapravo sve to živite, a to što se ne priča o tome na probi ne znači da ne proživljavate.

U tom trenutku sam tek registrirala riječ „onkološki“ i morala sam proći kroz svoj proces. Shvatila sam da moram sve skupa posložiti u glavi.

Sad ću biti vrlo iskrena, počela sam nositi pundže, jer mi je bio bed što imam dugu kosu, a primijetila sam da dosta članica ima kratku kosu. Bila sam u specifičnoj poziciji, jer ne znam što proživljavate, što ste prošle i na žalost ne može vas nitko razumjet tko to nije prošao. Počela sam se osjećat krivo, pitala sam se zašto netko da, a netko ne.

Kao normalna osoba kojoj empatija radi, kad smo se povezale kao skupina, to me počelo mučit.

Fascinantno je kako život funkcionira. Imala sam u tom trenutku  priliku porazgovarat s jednim doktorom, onkologom, koji mi je i veliki prijatelj. Nisam znala kome se obratiti, nisam znala tko to može razumjeti, a da nije među vama i onda sam se njemu obratila.

Pomogao mi je beskonačno puno. U dvije minute razgovora sve mi je posložio u glavi i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Rekao mi je da gledam na način kako je to jedinstvena prilika biti među vama i živjeti taj život s vama, jer nema svatko tu priliku.

Nakon što sam prošla taj proces i razgovor s njim, mogu hendlat i zbor i činjenice i priče i biti empatična bez da sebe pokopam. Trudim se kroz sve prolazit trezveno, ne gubit razum samo zato što je nešto teško, nego stvarno se pokušat dići na jednu drugu razinu i govoriti o činjenicama kao činjenicama.

Shvatila sam i da je za mene komunikacija s vama, letci, članci na internetu, objave na mrežama bila suočavanje sa vašim jezikom, znanjem, na koji način funkcionira sustav. Bacila sam se u to, ne zato da vam pariram, nego da mogu sve i sa nekakve znanstvene strane prihvatiti. Sve što vam se događa traje godinama i zbilja to čovjek ne zna, a znanje je moć pa sam se aktivirala i proučila sve. Nakon toga mi je bilo puno lakše.

Mislim da je bolje da sam krenula kako sam krenula, možda malo nesvjesno, jer sam samo vidjela što će glazba napraviti za vas. Znala sam koliko glazba može pokrenuti stvari u tijelu, kad zapjevaš izraziš dio sebe. Ali da sam morala proći kroz proces, morala sam.

‍

Kad se spomene onkološka udruga ljudi obično očekuju tugu, ali tu je u stvari život u punom smislu riječi

Prvo što su me ljudi oko mene pitali je bilo: „Joj kako je radit s njima?“ Moj odgovor je uvijek da moje Zborkinje stvarno žive život.

Vi ste me zapravo naučile da se život živi i da je to stvar odabira. Možda ironično, ali udruga je jedno od najsretnijih mjesta koje sam ja vidjela. Od načina na koji se pozdravljate, od mirisa, od kave, kolačića, šalica, smijeha, prepričavanja što se događalo kroz tjedan, prijateljstva…jedno klupko pozitive, ali na vrlo specifičan način. Ne na lažan način, nego jedno iskreno mjesto gdje je dopušteno biti svoj.

Vi se zabavljate i to se stvarno osjeti. Znam i osjetim koliko cijenite taj zbor, to vrijeme provedeno u pjevanju. Svjesne ste da je život svakakav, da se sreća dogodi i kad se dogodi da je treba uzeti.

Prošle godine u ljetnoj pauzi doživjela sam da mi je vrlo bliska osoba postala onkološki pacijent. Imala sam osjećaj kao da ste me pripremile na to, u smislu da bi mi inače bila propast, ali s vama sam vidjela da nije nužno kraj, nego je proces. Dale ste mi pozitivnu energiju, a da to niste ni znale.

Rak kao riječ najviše podsjeća da nas svih neće biti jednog dana. Svi to mi u teoriji znamo, ali rak kao da ti stavi nekakvo ograničenje i nisi siguran hoćeš li uspjet pobijedit to vrijeme ili nećeš.

Mi koji to gledamo izvana kao da gledamo nekakav film, a zapravo je to sve stvarnost. Rak te podsjeća da si smrtan, a vi i dalje stvarno živite svoj život takav kakav je.

‍

Iz svojih cipela mogu reći da sam strahovito zahvalna da se zbor dogodio. U jednu ruku dobiješ energiju, a u drugu ruku neke loše stvari i emocije se smiruju. Osjetiš li ti tu promjenu od početka do kraja probe?

Osjetim i negdje sam zapisala da energija s kojom dođete i energija s kojom odete doslovno bi se fizikalno mogla izmjeriti koliko se promijeni. Iz jedne zgrčene energije u koju se nakupilo jako puno toga u jednu napetu kuglicu, odjednom ta kuglica postane veća i oblija i lakša za probavit.

Nije to zato što je glazba smirila, nego je to nekako probavila. Glazba te tjera da ideš notu po notu, glazba je vremenska umjetnost i u glazbi si nesvjesno prisutan u trenutku. Trenutak po trenutak probaviš sve što je bilo taj dan ili tjedan i nekako se to zaobli, jer istitra jedna količina energije koja je trebala negdje istitrat. Vrlo je specifično, jer vi to radite emotivno, bez da ste svjesne.

Znam doći na probu kao napeta kuglica i kroz cijeli proces osjetit koliko je bilo fantastično.

Da nema glazbe, znam da bih sigurno bila drugačija osoba i da bih vjerojatno u ovim godinama počela rješavat taj veliki gubitak koji sam imala kada sam izgubila tatu. Ja sam to kontinuirano probavljala, ne mogu ljudima objasnit u kojem trenutku sam probavila dio te priče. Kad bih svirala, kad bih nekako to mehanički prolazila sve bi nekako išlo. I to vidim na Zborkinjama.

Poanta je u tome da se radi na probama, okej je i zezanje, ali bitno je radit i bitno je proći kroz proces da ti je nešto u pjesmi bilo apsolutno nemoguće i onda shvatiš da je moguće.

Glazba je poligon za život. Najteže je biti u najsretnijoj glazbi, a život ti se ruši.

Je li ti rad sa Zborkinjama u usporedbi sa drugim zborovima, u bilo kojem smislu, drugačiji?

Apsolutno. Drugačiji je zato što je najiskreniji. Sve što napravimo na probi je imalo svrhu.

Dovoljno smo dugo zajedno da znam primijetiti kada nekih članica neko vrijeme nema na probama i onda shvatim da ih nema zbog nekog procesa vezanog za bolest.

Obožavam pričat o Zborkinjama baš zato da ljudima pokažem da bolest nije sve ono što oni misle da je. Nije da pjevamo žalopojke, vi ste te koje uvijek birate vedrije.

Kada sam prvi puta dobila u ruke tekst pjesme „Sve za nju“, bila sam suočena sa stvarnošću, šokirao me koliko je zapravo realan. Vrlo realan prikaz ne žalopojke, nego činjenice da se to dešava. Kad me prvi puta ta pjesma zapljusnula, trebalo mi je neko vrijeme da se suočim sa činjenicom da svaka od vas to zaista proživljava.

I sama sam odmalena naučena da se emocije ne izražavaju baš uvijek, a pjesma priča o svemu što se događa oboljelima od raka, emotivno i realno.

Pjesma me suočila sa stvarnošću. Nitko od nas ne želi da patite, ali ne želim da Zborkinje imaju osjećaj da moraju zakamuflirat činjenice. Nitko od nas ne želi da ste tužne, ali kroz tu pjesmu shvatila sam da je i tuga posve normalna reakcija, bitna je i treba čovjek odtugovati i izraziti emocije.

‍

Jesi li se ti promijenila sa Zborkinjama?

Jesam, promijenila sam se. Prihvatila sam da je život život i da zaista nikad ne znaš što te čeka. Uvijek sam se bojala što će biti ako napravim ovo ili ono, hoću li negdje pogriješiti i to me jako kočilo u životu. Uvijek sam htjela sve napraviti ispravno.

S vama sam shvatila da se život živi. To je tako kratka rečenica, ali zapravo meni znači sve, jer sam tek kroz zadnjih godinu i pol počela osjećat i primjećivat lijep i sunčan dan i bez obzira što se desi, na kraju imam osjećaj da sam imala lijep i ispunjen dan. Naučila sam biti zahvalnija u smislu da je život svakakav i da ga takvog treba prihvatit.

Zadnja godina je bila toliko sadržajna, ali shvatila sam da nije bilo više sadržaja nego inače, nego sam ja taj sadržaj doživjela na drugačiji način. Proživjela sam ga, cijenila sam ga više, znala sam više bit u trenutku, imala sam dane ekstremne tuge, ali i ta tuga je pokazala puno stvari.

Zborkinje me mijenjaju svaku probu, jer sam naučila živjet život u trenutku.

S druge strane glazbu vidim kao još veću nego što sam mislila da je. Znala sam da je velika, ali rad s vama mi je stvarno veliki dokaz koliko je ogromna.

Na različite strane su me Zborkinje promijenile. Promijenila mi se percepcija bolesti, prestalo me biti strah pričat o bolesti, kada netko kaže da je obolio od bilo čega drugačija mi je komunikacija. Naravno i one tehničke stvari, natjerala sam sve oko sebe da idu na preglede, upućujem sve na vaše akcije, na članke, a i sama sam počela istraživat i obavljat preglede koje prije nisam. Promijenila sam neke životne navike.

Od ljudskosti, od svog vlastitog identiteta do načina komunikacije, ali i načina percipiranja glazbe. Glazbenik sam cijeli svoj život, profesionalac sam, ali i u zadnjih godinu i pol dana glazba mi se otvorila, vratila sam se klaviru nakon dugo vremena.

Kroz zbor se možda ne priča o tim stvarima, ali kroz sve što radite, stvarno dižete svijest. Osjećam veliki zalet u tom smislu, da se sa stvarima treba suočiti, da bolest nije jesam ili nisam, nego je jedan veliki proces.

Volim misliti da radim pozitivno u tom smjeru i da vas bolje razumijem, jer nije lako to razumjet. Koliko god vi pokušate riječima objasnit kako se osjećate, mi ne znamo kako je u vama, ali možemo se potrudit pomoći na taj način da se suočimo s istinom, da ne bježimo od toga kako se osjećate i ono najvažnije da ne pretpostavljamo da razumijemo kako se osjećate. Bitno je slušat pa onda komunicirat, a ne pretpostavljat.

‍

Je li teško s nama raditi? Jesmo neposlušne?

Neeee, vi ste zaigrane na najbolji mogući način.

Vidim na probama kako glazba potakne emocije i iskrice i onda uvijek nastane šuškanje i priča, ali se i spusti natrag na proces tako da ja nemam nikad problem s tim što brbljate u nekom trenutku.

Volim vas gledat kako ste prirodne i spontane, jer glazba na taj način najbolje djeluje.

To je lančana reakcija. Ako bih ja među vama potakla to da vi među sobom ne možete komunicirat, ne bi bilo ovako kako je. Način na koji vi komunicirate međusobno je u istoj mjeri važan, koliko i način komunikacije sa mnom.

Jesi li osjećala tremu pred nastupe Zborkinja?

Nisam osjećala tremu zato što kao zborovođa ja svoju tremu nisam zaslužila, jer se to na energetskoj razini osjeti, ako sam ja u tremi i vi ćete sigurno biti.

Zborkinje su stvarno imale odlične nastupe. Znala sam da ste spremne, ali ljudi obično malo kiksaju tu i tamo, što je potpuno prirodno. Vaši nastupi su uvijek onako kako smo ih navježbali, čak i bolji. Nikada se nije dogodio nekakav pad koncentracije.

Nisam imala tremu što se tiče nastupa, ali nisam znala kako će publika reagirati tako da mi je zapravo proradio zaštitnički instinkt i htjela sam da se osjećate ugodno.

Dogodilo se nešto apsolutno nevjerojatno. Ja sam na Medicinskom fakultetu nastupala puno puta i znam sve te ljude, ali to što je bilo kada su Zborkinje nastupale, nikada nije bilo tako. Što je najbolje, to nije bilo sažaljenje, jer se radi o ženama oboljelima od raka, nego je bilo: „Wow pa to su žene koje dobro pjevaju, imaju zajednički identitet, ali one super pjevaju“ i odmah se mijenja komunikacija u publici. Svi su bili oduševljeni. Dekan je imao govor s takvom toplinom i bliskošću, a vi ste to izvukle iz svih.

Nastup u Lisinskom, nikada nisam doživjela tako nešto. Kada sam se okretala za naklon, svi su se počeli ustajat i doslovno sam počela osjećat val pozitivne energije. Publika vas je vidjela takve kakve jeste, nije vidjela samo žene koje su prošle kroz bolest.

Energija je drugačija, vi jednostavno prštite pozitivnom energijom i to je bitno da ljudi vide.

Bitno je da nesvjesno na ljude prenosite poruku o bolesti, da ako se i dogodi ona ne znači apsolutan kraj, nego baš suprotno. To je velika promjena koju vi prenosite. Ljudi osjete da nije lažno.

Ja ne krijem da su Zborkinje najiskrenije. Vama i kada je nešto dosadno, vi ćete to meni reći. To je bitno, iskrene ste, ali ćete i odraditi bez obzira što vam se baš u tom trenutku ne da. Komunicirate sa mnom i ja učim o vama.

‍

Pitala sam te je li teško raditi s nama, a sada pitanje je li  lako?

Meni zapravo je, ali zato što sam prošla kroz proces koji je bio s razlogom. Veliki mi je kompliment što smo kliknule od prve probe, jer ja znam da vi nemate razloga provodit vrijeme negdje ili s nekim s kim ne želite.

Vi zaista živite svoj život, živite ga i mislim da se ne bojite nazvat stvari pravim imenom.

Odabirete za sebe radit ono što najviše želite, koliko to možete s obzirom na sve ostalo. Paralelno pričate o tome kad imate preglede, o kuhanju ručka, odlasku u banku i poštu ili špeceraj. Bilo mi je to malo šokantno u početku, jer sam mislila zar to nema netko drugi umjesto vas obaviti?!

S te strane je dobro što sam prošla kroz taj jedan proces, jer je u početku bilo teško i bilo me strah da neću moći.

Nisam znala jesam vas dostojna. Jedan od najbitnijih momenata u životu bio je kada mi se sve posložilo. I od tog trenutka se smatram sretnicom što mogu biti s vama i da vi to želite.

Vi mene oplemenite i popravite mi život i dan. Niti jednom se nije dogodilo da sam s te probe otišla loše volje.

‍

Kakvi su planovi sa Zborkinjama?

Nisam sklona planiranjima, jer sam naučila da se jako ograničim na taj način. Život je nevjerojatan i ja ne mogu ni zamislit te velike stvari koje nam se mogu dogodit.

Isto tako, ovo je projekt koji ne postoji baš svugdje u svijetu. Neke varijante postoje, ali ono što će nama uvijek biti najveća prednost i nadam se tome, je to da ćemo imat dugu tradiciju.

Vidim Zborkinje i na svjetskoj sceni, kao prikaz da ovo komunicira o bolesti na jedan vrlo specifičan, ironično optimističan način, bez da se riječima izgovori.

Kad imaš ljude kojima je teško govorit o sebi, kojima je teško pričat o tome kako se osjećaju, a kamoli pričati o bolesti i onda imaš ovakav mehanizam koji tim ljudima prenosi poruku o bolesti na jedan sasvim drugačiji način.

Mislim da ovakav način stvarno ide na svjetsku razinu. Na koji način će se to realizirati ne znam, ali mislim da ništa od toga nije isključeno. Vidim da djelujemo lokalno, ali će to preći na globalno, jer danas je lakše doći u cijeli svijet nego je ikada bilo.

Jedini plan koji imam je da zaista i dalje to bude iz pravih razloga, iskreno, za sebe, za zbor, za glazbu. Dokle god je ta namjera čista, svijet nam je doslovno na dlanu.

‍

Osnovala si udrugu Mudro zbori, s kojim ciljem?

Udrugu sam osnovala zato što sam cijeli život na zborskoj sceni i kada sam počela radit kao zborovođa mislila sam sad ćemo malo drugačije pristupit pa će se neki problemi riješit.

Shvatila sam da to ne ide samo tako i da se neki problemi ponavljaju stalno, jer ih nitko ne mijenja. Konkretno financiranje zborova, edukacija zborovođa, pristup amaterizmu, uvidjela sam da se ništa ne mijenja i zato sam željela stvoriti nezavisno tijelo koje će zborskoj sceni donijeti nove prilike.

Prva namjera je bila ta da stvorim nešto nezavisno i da sa svim svojim resursima u smislu znanja, probam stvoriti neku promjenu.

Druga motivacija je bila ta da ljudima zborovi postanu zabavna mjesta, da otvorim nove vidike i zborsku scenu prema ljudima. Vani su zborovi izuzetno popularni u svakom smislu, kod nas se zborovi podrazumijevaju kao nešto ozbiljno.

Kada pokrećem nešto želim dugovječnost, želim nešto što će trajati i onda osnujem udrugu koja se bavi zborovima kada je krenula pandemija. Ali bilo je sad ili nikad.

Ljudi koji su mi dali reakciju, reagirali su izuzetno pozitivno. Bila sam svjesna da će biti ljudi koji će na to gledat vrlo negativno, ali mi se nisu niti oglasili, što pokazuje zapravo što misle o svemu.

Bolno sam svjesna da se zborovi popularne glazbe gledaju kao manje vrijedni, nego zborovi klasične glazbe i to se vidi svugdje. Svjesna sam i ne bježim od toga.

‍

Pokrenula si i podcast Mudro zbori, mudro zvuči

Da, cilj mi je promovirati zborsku scenu ljudima koji misle da zborovi nisu za njih, da shvate da to zapravo nije tako daleko.

Drugi cilj je da se postigne komunikacija na samoj zborskoj sceni između zborova, zborovođa i institucija.

Želim prikazati da su zborovi cool, ali i pružiti znanje.

Ima ljudi na zborskoj sceni koji žele da održe taj visoki identitet u zborovima pa ja malo ispadam kao underground scena. Trebalo je skupit hrabrosti i stati iza toga.

Mogu reći da sam blago šokirana pozitivnim reakcijama, specifičnim komentarima koje sam dobila i načinom na koji je podcast točno shvaćen. Svi koji su ga pogledali, shvatili su ga u onom smjeru u kojem smo htjeli.

Još 2017. godine  pokrenula sam Youtube kanal za zborovođe koji je na engleskom, jer sam shvatila da nitko na Youtube-u ne priča o tome kako raditi kao zborovođa, kako se nositi s pritiskom ili kritikama.

Kanal se zove Enquire 2 Choir, skupilo se dosta pratitelja pa sam shvatila da su ljudi željni znanja.

Naša scena nije baš sklona promjenama, ako joj ne damo način na koji prihvatiti promjene.

Zbor ne možeš vodit u teoriji. Učila sam o zborovima, cijeli život bila u zborovima, imala puno zborovođa, ali kad staneš pred zbor to je nešto sasvim drugo.

Da sam u svojim počecima imala nešto poput ovog Youtube kanala, bilo bi  mi kudikamo lakše.

Koji su tvoji osobni dugoročni ciljevi?

Fali mi malo ferovski, tehnički dio koji sam studirala, fali mi znanost i negdje u budućnosti bih htjela povezati te dvije strane. Htjela bih znanstveno pokazat zašto zbor na ljude djeluje kako djeluje. Mislim da za to trebam još desetak godina žganaca jesti i onda ću imati nekakvo iskustvo i znanje.

Vjerujem da ću uvijek ostati u zborovima. Svjesna sam da ću, što sam starija, realno imat manje energije u smislu da ću moći jurcat na sve strane što sad radim i što mi je gušt.

Voljela bih jednog dana napraviti baš cijeli nezavisan smjer, da se zaista svatko tko se pojavi na sceni može osloniti na nas i na jednu čistu liniju protoka što se tiče zborova.

I naravno pokazat da je glazba jedan stvarno vrijedan oblik komunikacije, jer to sam i ja sam tek zapravo osvijestila zadnjih godina koliko je meni pomogla glazba da probavim stvari i da je to zaista išlo notu po notu. Prvih desetak godina sam bila u zaključanom stanju, ali glazba je uvijek radila tako da baš nije stalno ključ bio u bravi.

Zbog toga bih htjela pružiti podršku ljudima i pokazati da ako ne možete riječima, ne znači da nužno morate, nego da postoji drugačiji način dok niste spremni progovoriti o nekim stvarima. Mislim da je to jako bitno.

‍

Kao članica Zborkinja mogu reći da si nam donijela veliku promjenu u život i da te stvarno sve volimo. Što bi ti za kraj poručila svojim Zborkinjama?

Htjela bih da Zborkinje vide sebe kroz moje oči, htjela bih vam reći da ste veće nego što mislite i da ste jedna zraka sunca za koju niste svjesne da dolazi od vas.

Velika mi je čast biti s vama.