Jedan od onih dana
Najteži, najranjiviji, najmučniji dani koji najviše poljuljaju Lavovske živote su oni u kojima jedno od nas ode, prijeđe na neku drugu stranu. Vjera u pobjedu nad bolešću, stalna je i neupitna. No, odoše ponekad, bez pitanja i bez odgovora, znani i neznani, a što nakon svega ostaje u nama opisala je Katija na svoj jedinstven način, pomalo tužan, a opet životan.
Od momenta kad san otvorila oči, znala san da će ovo bit jedan od onih dana.
Jedan od onih dana di ne živim, već trošim ono šta je ostalo od života.
Takvih dana je sve više.
I ne volim nikako te dane.
Vanka je omarina.
Sunce se nazire negdi iza čudnih oblaka.
U mojoj glavi tutnji.
Nije ni čudo, nakon još jedne neprospavane noći.
Uzimam mobitel i kroz poluotvorene oči tražim grupu, da vidim najnovije vijesti.
Nije to obična grupa.
To je The grupa.
Nas…Lavica.
Vidim stigla je poruka.
Martina kaže: "Cure, ne znam znate li, Marko Babić, nije izdržao."
U trenu, milijun misli kroz glavu mi je prošlo.
Marko je umro.
Marko je umro.
Ispalila san ka iz topa: "cure ako ili kad dođe do progresije kod mene, nisam sigurna da ću nastavit liječenje."
Iskreno, iznenadila sam samu sebe, kojom lakoćom sam to napisala.
Pročitah ja još jednom ono šta sam netom prije napisala.
Nisam o tome baš razmišljala, ali očito podsvjesno ipak jesam.
U grupi je nastao muk.
Jesam li glasno izgovorila, ono od čega sve mi strepimo?
Jedan dio mene je bio prestrašen, odakle sad takvo razmišljanje, dok je pak drugi dio mene osjetio olakšanje.
Da, hebeno olakšanje...
Mislim se, ma neće bit tvoja zadnja, moja će ipak bit.
Neću ti bar to dozvolit.
Upravljaš mojim životom, mojom srećom i mojim strahovima.
Mojim najmilijima.
Sve si nas, koliko god ti ne pridavali važnost, dobro bacija na kolina.
Da.
Ali neće tvoja bit zadnja.
Vratila sam se mislima Marku.
Mjesecima sam željno iščekivala svaku Markovu objavu, jer je na jedan izuzetan, usudila bi se reći, satiričan način opisivao svoju borbu, svoj križni put, svoju kalvariju.
Znaš šta Marko.
Malo san se stvarno raspala danas kad san čula da si otiša u nebeska prostranstva.
Nisan ja to tila.
Dogodilo se.
Moran ti reć, da si u mojim očima bija ka jedna vrsta Robin Hooda.
Ma virujen da si takav u očima svih onih koji gaze, ovim blatnjavim, ratnim putem. Kontra znamo već koga. Ne želin ga niti spominjat.
Činjenica da si otiša, poljuljala je danas, puno toga u meni.
I nadu.
I vjeru.
Koliko god je razum govorija jedno, nadala sam se da ćeš uspit.
Virovala san da će Bog učinit čudo i ostavit te sa tvojim curama.
Stvarno jesam.
Nadan se da je gori bar lakše, ako ne i lipše.
Za koji dan, nas sedam Lavica (iz svih krajeva Lijepe naše) ćemo se nać.
Naći ćemo se samo na jedan dan.
Naći ćemo se da bi proslavile život.
Naći ćemo se sretne.
I svjesne.
I ranjive.
I nalazit ćemo se tako sve dok i ona posljednja ne ode...
A ti, hrabri čovječe,
ti, odmori u krilu Očevu.
