Kad tišina govori
Često ono što vidimo nije cijela slika. Posebno kada je riječ o bolesti, lako je upasti u zamku predrasuda i očekivanja da bi netko trebao biti uvijek pozitivan ili se posve predati bolesti. Ali život s bolešću, baš kao i sam život, nije niti crn, a niti bijel. On je mozaik nijansi, tišina koja zna biti najglasnija i snaga koja se rađa u vlastitim dubinama.
S druge strane prozorskog stakla dotiču se zelenilo i plavetnilo.
Moj pogled, je li prazan ili oči vide nešto od te ljepote?
Čujem li samo tišinu ili čujem cijeli svijet, šuštanje lišća, ptice koje neumorno pjevuše?
Što osjećam? Možda je tupost, a možda upijam cijeli taj šušur ispred sebe.
Možda bi netko gledajući taj prizor sa strane pomislio da nema života u meni, samo pogled tamo negdje u daljinu. Ali to je samo „sa strane“ i samo „možda.“
Ono što se u meni događa je samo moj svijet i samo ja znam što je u njemu svakim udahom.
Prečesto pretpostavljamo i prečesto tumačimo nečiji svijet, ponašanje, život, a i bolest. Previše je malih komadića puzzli koji čine jedno ljudsko biće, previše je slojeva s kojima se to biće nosi, a pravo pretpostavke je toliko minimalno, ukoliko ne želimo biti dio tog tuđeg kompleksnog savršenstva - života.
Često sam pokušavala pisanim riječima dočarat ljepotu i težinu kroz oči nekoga tko je prošao bolest. Ili bolesti. Kada sam shvatila da je realnost koju živim rezultat onoga što jesam, shvatila sam da je mogu mijenjati da bih mogla živjeti onako kako želim.
Kada se nađeš na tom nekom putu koji ti donese bolest, čak i neverbalnom komunikacijom sa strane imaš osjećaj da bi život trebao živjeti po nekim pravilima i normama koji drugi donose, a obično idu u dva smjera. Ili u smjeru toksične pozitive ili potpuno suprotno, u smjeru lezi i umiri. Sredine je vrlo malo. A baš ta sredina su one puzzle i oni slojevi koji određuju naš život.
Ono što ja jesam u svojim dubinama nikada mi nije dopuštalo „lezi i umiri“. Iskustva mojih zdravstvenih stanja, koja nikada nisu bila jednostavna, tjerala su me i tjeraju na promjene. Probudila su u meni želju i težnju za boljim, inat i snagu, a imam vjeru u sebe, vjeru da mogu.
Je li jednostavno? Ne! Vrijedi li? Itekako!
Vjera u sebe ne znači da ako odlučim otrčati maraton da ću to ikada moći, jer niti imam snagu, niti kondiciju, niti je realno. Ali itekako znači da je moguće napraviti promjene, one koje želiš a možeš, svojim rukama ih oblikovati i unijeti u život koji će se razlikovati od očekivanja, bilo čijih i bilo kakvih.
Bio je to proces u kojem sam svaki dan preispitivala sebe, svoje mogućnosti, uvjerenja…proces koji je trajao godinama. Dugo mi je trebalo da shvatim da nikada neće završiti. Svaki dan se iznova preispitujem, možda je svaki dan nešto drugo, ali je meni bitno shvatiti koje su mogućnosti, a u mojim su rukama, kako bih nešto ostvarila ili ne.
Život je to koji mnogi ne razumije ili nose predrasude.
Jer kako, ako si bolestan, kako možeš uživati u životu, pjevati, smijati se, postizati osobne ciljeve, ići preko svih granica?
Jer zašto, ako si bolestan, ne razmišljaš toliko pozitivno da sve brige i teškoće nestanu ili da istrčiš maraton?
Život nije crnobijeli svijet, prošaran je nijansama svih boja. Ponekad ću svjesno odabrati one tamnije, ali ne kako bih ostala u negativnim emocijama, nego kako bih se s njima suočila i prihvatila ih kao svoje. Tišina i samoća kao lijek.
Ponekad sam cijela prošarana svim živim bojama, ali ne zato što sam lažno ili toksično pozitivna, nego zato što istinski živim to šarenilo koje nosim u sebi. Ono me nosi da izvučem iz sebe svu snagu, inat i volju da živim život na najbolji mogući način.
I nisu ovo rečenice o meni. Prečesto vidim oko sebe svijet koji ima očekivanja ili neočekivanja od ljudi sličnih meni. Nije problem u nama, nego u svijetu i njegovim očekivanjima. Mi smo ti koji moramo uložiti puno više truda da bi posložili sve puzzle, da bi ostvarili svoje snove. Nemamo manje prava na to.
Možda je u tome sva ljepota, što ne moram uvijek znati gledam li ili ne, čujem li ili ne, osjećam li ili ne. Dovoljno je da znam da živim baš ovako, sa svim bojama i nijansama koje su moje.
Ono što se čini tišinom često je najglasniji dio života.
