Marina, rekla bih ti nešto

Hej mala, sjedi. Imam ti nešto za reći. Znam da ti se svijet upravo srušio i da misliš da je sve gotovo. Osjećaš se kao da si upala u neku paralelnu stvarnost iz koje nema izlaza. Tvoj mozak vrti tisuću scenarija, ali nijedan ne zvuči dobro. Uplašena si, zbunjena, a između šoka i suza pokušavaš shvatiti kako se sve ovo događa baš tebi. Pitaš se hoćeš li ikada više biti ona ista Marina, bez tereta, bez straha, bez ove nove riječi - rak - koja se urezala u cijelu tebe.

Ali slušaj me, nije gotovo. Ne još. I ne onako kako sada misliš.

Da ti netko kaže da ćeš za koju godinu biti mentalno, emocionalno, ovako ili onako stabilnija, raditi ono što voliš, dobiti nagradu za svoj trud i još k tome mentorirati druge žene s rakom, vjerojatno bi ga polila kavom i poslala u tri lijepe. Ali evo nas, tebe u meni, živimo, dišemo i vjerovala ili ne radimo sve ovo.

Ali da ti odmah razjasnim, neće biti lako. Bit će koma. Bit će dana kad ćeš se osjećati kao da te kamion pregazio pa vratio u rikverc da provjeri je li dovoljno dobro obavio posao. Bit će suza, panike, guglanja (bila si stvarno dobra u tome, a ja postala majstorica), bit će ljudi koji će ti reći da je baš sve u glavi (njih slobodno prekriži, ne trebaju ti u životu).

Napisat ću nekoliko važnih informacija, tebi od mene, tvoje buduće, iskusnije verzije, one koja je prošla brdo terapija, operacija, svijetli u mraku od količine zračenja i danas, nakon što je ciglu po ciglu nadogradila tvoje temelje, istinski živi.

‍

Nećeš odmah umrijeti, pobogu ne.

Znam, zvuči suludo jer si sigurna da ćeš pasti mrtva već sutra. E pa nećeš. Ustvari, imat ćeš toliko pregleda, terapija i kontrola da nećeš ni stići umrijeti, previše ćeš biti zauzeta punjenjem kalendara liječničkim terminima. Boravit ćeš u čekaonicama više nego u svom dnevnom boravku. Uvući će ti se pod kožu, znat ćeš svaku mrlju na zidu i naljepnicu na šalteru, znat ćeš koliko ćeš gdje čekat, već će te znati po imenu, ali vjeruj mi ima nešto dobro u tome, naučit ćeš se strpljenju. Miss strpljivosti!

‍

Stvorit ćeš nešto jako važno u životu, mjesto koje će ne samo pomagati tebi, nego i drugima i zvat će se Mamo, tvoja mala bebica.

Nekad si čitala priče žena koje nose taj privjesak zvan rak i mislila o njihovoj hrabrosti iznoseći dio svoje intime. Danas si i ti jedna od njih. Pišeš, dijeliš iskustva i mentoriraš nove članice kluba u koji nitko nije htio ući. Mamo će biti mjesto gdje ćeš ostaviti dio sebe, gdje ćeš se smijati, plakati i gdje ćeš, gle ironije, inspirirati druge. Otkrit ćeš da ljudi stvarno čitaju ono što pišeš. Da, čak i kad misliš da samo tipkaš u prazno, netko negdje upija tvoje riječi i pronalazi u njima utjehu.

Naučit ćeš jednu jako važnu stvar, procijeniti ljude i njihove namjere.

Neki će nestati (i hvala im na tome), neki će te zaskočiti iza ćoška s receptima za čudesne čajeve koji "sigurno liječe rak", a neki će ti reći da "rak dobivaju osjetljivi ljudi". Njima se samo nasmiješi i idi dalje, tvoj krug ljudi će se pročistiti sam od sebe, oni koji ostanu bit će zauvijek dio tvog života, zapečaćeno. A neki će te toliko iznenaditi svojom podrškom da ćeš ih gledati i pitati se čime si ih zaslužila.

‍

Liječenje, uh ta grozna stavka. Lomit će te, ali ne i slomiti. Ima inata u tebi za sto života.

Bit će dana kad ćeš se pitati kako ćeš ustati iz kreveta i misliti da više ne možeš. Ali hoćeš. Postat ćeš ekspert u razlikovanju nuspojava, prepoznavanju medicinskih termina i balansiranju između umora i želje da se osjećaš "normalno". Povremeno ćeš se osjećati kao magistra farmacije jer ćeš imati pola ljekarnu u kući, a jednu mini ljekarnu u torbi. Naučit ćeš cijeniti dane kad se osjećaš barem pedeset posto normalno, jer te dane ćeš raditi stvari koje voliš, dokazati sebi da nisi samo pacijent, nego i dalje TI. Nikada nećeš dozvoliti da te drugi gledaju kroz bolest i hvala ti, naslijedila sam i to.

‍

Ajmo reći da ćeš se naučiti postaviti granice, zapravo postat ćeš kraljica postavljanja granica.

Sjećaš se kako si prije bila fina i uljudna prema svima, čak i kad su te povrijedili ili živcirali? E, sad više nećeš. Naučit ćeš reći NE, blokirati energetskim vampirima pristup i držati distancu od svih koji nose lošu vibru. Tvoj život će ti biti previše dragocjen da bi se bavila budalaštinama. Shvatit ćeš da nisi dužna nikome opravdavati kako se osjećaš, zašto si umorna ili zašto si odlučila dan provesti u pidžami, a niti zašto se smiješ, pjevaš ili veseliš. Naučit ćeš da svaki komentar koji se tiče onoga u čemu si dobra i što s veseljem radiš uopće nije tvoja stvar, nego one strane koja se ne zna nositi s tim. Ti ćeš se svakako jako dobro nositi sa svakim pa i najmanjim korakom naprijed, sa svakim uspjehom. Stvarno ćeš biti ponosna.

Radit ćeš, ali ono što voliš i po svojim pravilima.

Tko bi rekao da ćeš nakon svega stvarati? Sudjelovala si u snimanju sjajnog dokumentarca (ti i kamere, haha), pišeš li ga pišeš, mentoriraš druge, hej dobila si nagradu, možeš li to vjerovat? Svaki puta kada je škicneš krajičkom oka na polici, srce će ti ponosno zaigrati. Naučit ćeš koristiti svoju priču kao alat, ne samo za sebe nego i za druge. Kada u inbox dobiješ poruku: "Čitam tvoje tekstove i osjećam da me netko razumije" ili jednostavno: „Hvala“, znat ćeš da sve ovo ima smisla.

‍

Strah nikada neće potpuno nestati, ali naučit ćeš ga smjestiti na suvozačko mjestu, neće on tebe vozat.

Bit će tu negdje, čučat u kutu, podsjećajući te s vremena na vrijeme da ne uzimaš život zdravo za gotovo. Ali više nećeš dane provoditi u strahu prije kontrola i pregleda, dobro možda samo koji dan. Naučit ćeš živjeti s tim da ne možeš sve kontrolirati i vjeruj mi, kad to shvatiš, osjećat ćeš se slobodna kao ptičica. Pokušaj kontroliranja svega, makar u mislima, donosi strah i anksioznost, a otpuštanje loših emocija donosi mir, vjeruj mi. Strah neće definirati tvoje odluke, neće te paralizirati, a neće ni određivati kakav će ti biti dan. A to je velika pobjeda.

‍

I na kraju, draga Marina, nisi bila slaba. Bila si temelj. Bez tebe, one preplašene, izgubljene Marine, ne bi bilo ovakve mene, žene koja uživa u životu. Ti si prošla kroz ono najgore, udarala si u zidove, padala, ali svaki put si ustala, čak i kad nisi znala kako. Zahvaljujući tebi danas znam koliko vrijedim, koliko mogu i koliko ne želim trošiti vrijeme na ono što mi ne donosi mir.

Hvala ti što nisi odustala. Hvala ti što si, čak i onda kad je bilo najteže, nastavila dalje. Hvala ti što si imala hrabrosti suočiti se sa svime, jer da nisi, danas ne bih pisala ovo pismo.

I da, preživjeli smo.

I ne samo to, istinski živimo i sretne smo.

S ljubavlju,

Marina iz budućnosti