Tajma u zemlji rakova

Zovem se Tajma i s nepunih 37 godina oboljela sam od raka endometrija s metastazama na plućima i limfnim čvorovima. Sada imam 42 godine i nepunih pet godina onko staža. U ovih pet godina sam bogatija za četiri dijagnoze, četiri operacije i četiri kemoterapije.

Dok ovo pišem, prolazim rukom kroz kosu i u njoj ostaju pramenovi. Ni sama ne znam koji je ovo puta da opada, ali moram ovo naglasiti, to je samo jedna od nuspojava kada se prima kemoterapija, a ima ih ne znam im ni broja. Za one koji kažu, “pusti to je samo kosa, narasti će" (ovdje ide psovka po osobnom izboru), naravno da će narasti, ali ja sam žena i meni je nekako u kosi snaga, osjećam se kao Samson kad ostanem bez kose.

Ovo je drugi put da javno pišem o svojoj bolesti. Prvi puta sam više bila fokusirana na dijagnozu, statistike, hodočašćenje po bolnicama, ambulantama, iščekivajući razne nalaze i pretrage.

Sada ću se potruditi pisati malo o emocijama, o onome što prolazimo mi onkološki pacijenti dok živimo ili se borimo s rakom.

Pisat ću koliko me bolest promijenila za ovo vrijeme ili koliko sam ja promijenila bolest tj. pogled na nju. Promijenio se moj pogled na život i na sve oko mene.

Sada dozvoljavam sebi javno voljeti, dozvoljavam sebi zaplakati pred drugima, dozvoljavam sve što ranije nisam.

Na samom početku nisam znala apsolutno ništa o raku, o metastazama, ni kako će to izgledati, niti izbliza. U mojoj obitelji nikad nitko nije imao rak pa ni itko meni blizak. Znači bila sam izgubljena, “Tajma u zemlji rakova".

Ni na jedno pitanje nisam imala odgovor.

Sada se ne pitam više ništa. Znam da je onako kako treba biti.

Vjerujem da sve ono što je boljelo, što boli i što će boljeti, ima svoj razlog zašto i da uvijek smisao stigne, iako kasni.

Ukratko ću vam probati dočarati kako teku dani jedne onko frajle.

Jedan dan se budim tužna, ljuta, bijesna, anksiozna (ali trenutno mislim da nas je većina, obzirom na trenutnu situaciju s koronom i strahom od pandemije). Pa onda ide gušenje, nedostatak kisika, kašalj. E onda sve zakucaš s plakanjem pa se u istom danu smiješ i plačeš, ne znaš ni sam koliko puta. Oplačeš nekad sve do devetog koljena.

Ali onda dolazi drugi dan, uvijek dođe taj drugi dan, onda se budim zahvalna, sretna zbog mogućnosti koje mi život pruža, realnija, odlučnija, donosim pametne odluke i znam što želim.

Da se razumijemo, nije ovo nikakav poremećaj, ovo je moj balans, kao i sve u univerzumu, da bih mogla ići dalje mora postojati balans.

Radim na sebi, pokušavam prigrliti svoje strahove, ali to su dugotrajni procesi.

Ne mogu ni planirati, ni očekivati da će moj život biti idealan i onakav kakav je bio prije bolesti, ali s onim što imam pokušavam napraviti najbolju verziju.

Svi se mi nosimo sa situacijom koja nas zadesi kako najbolje znamo.

Ovo je moja situacija…moj put…moj život.

Ali samo da znate, ne može se oduzeti vjera u ljudsku snagu i ljubav onome tko je naučio da od vlastite ne odustane.

Sada dozvoljavam sebi javno voljeti, dozvoljavam sebi zaplakati pred drugima, dozvoljavam sve što ranije nisam.

Sretna sam s ljudima koji me poznaju i cijene, s onima koji su pozitivno brutalni, moje suborke koje me spašavaju u tuzi i sreći. Prepoznat će se. Hvala Bogu pa ih imam.

Kad me općenito ljudi pitaju kako sam izdržala sve ovo, u moru savjeta koje dobijemo i slušamo svakodnevno, moj bi bio: malo sreće, malo medicine, malo vjere i začiniš s puno ljubavi pa živiš brate mili. Do kada, to nitko od nas ne zna, ali znam jedno, volim i voljena sam!

Trenutno mi najviše nedostaju zagrljaji meni dragih ljudi, ali uz malo strpljenja znam da će i to brzo doći.

I za kraj moje priče znam da riječima ne mogu objasniti koliko god se trudila sve ovo što sam prošla, koliko mogu primjerom, jer primjerom dajemo snagu ljudima koji su na početku bolesti.

Ali samo da znate, ne može se oduzeti vjera u ljudsku snagu i ljubav onome tko je naučio da od vlastite ne odustane.