Gospođo imate tumor!
Došlo je vrijeme, ulazim u ordinaciju, ležim. On zna gdje treba staviti sondu, na istom mjestu godinu prije je bila cista 6 mm i godinu prije 4 mm. Nakon 20 sekundi stiže ludilo “Gospođo imate tumor!”.
Divan dan, 4.3.2019. godine, dan godišnjeg za pregled na Rebru, više ni sama ne znam kakav. Silazim s Rebra i razmišljam o ultrazvuku dojke, vrijeme je za godišnji pregled. Nisam se naručila i opet ću privatno. Istog trena zovem polikliniku u kojoj sam bila i prošle godine, kaže žena na žici da ima termin isti dan u pola tri, sad je pola jedan, okej kupljeno.
Odlazim po kavu, tražim najbliži parkić, sjedim i uživam u suncu. Dopisujem se sa svojim curama preko Wap-a i cerekam se, iako nekakav grč u dubini želuca ne da mira.
Došlo je vrijeme, ulazim u ordinaciju, ležim. On zna gdje treba staviti sondu, na istom mjestu godinu prije je bila cista 6 mm i godinu prije 4 mm. Nakon 20 sekundi stiže ludilo “Gospođo imate tumor!”. Dižem se u sjedeći položaj brzinom svjetlosti i gledam ga kao da nismo s iste planete. Ispred mene ogledalo, gledam sebe, kao da neko čudno tuđe lice gleda u mene. Ne to nisam ja, ovo nije mjesto na kojem trebam biti, trebala bih, ne znam što bih trebala…
Kakav tumor, otkud, zar nije cista??? Stotinu pitanja, nigdje odgovora. To znači da imama rak!
“Možemo odmah napraviti magnet, biopsiju, mamografiju…” I dalje ga gledam kao da nismo s iste planete, “Oprostite kakav tumor?”.
On šumom, ja drumom. On mi govori o nekakvim pretragama, ja bih odgovore. Halo prijatelju, reci mi nešto umirujuće, ohrabri me, reci mi da je rješivo. Mozak radi sto na sat, ta stvar u meni o kojoj ništa ne znam nije nastala u par minuta koliko sam u ordinaciji, ta stvar je tu dugo i nećeš od mene dobiti ni lipe, viču moje misli, nećeš jer nisi fer.
Ustajem, oblačim se i odlazim, a on za mnom vice “To Vam može biti i zloćudno!”.
Bježim, imam izbor, sigurno ga imam.
Halo prijatelju, reci mi nešto umirujuće, ohrabri me, reci mi da je rješivo.
Pitam se što dovodi do ovoga, odzvanja u glavi sto puta, što dovodi…
Kako sam izletjela iz ordinacije s milijun filmova u glavi, sa stotinu pitanja, bez ijednog odgovora i ljuta do neba, tako sam zaboravila platiti. Zaboravila sam platiti pregled od dvadeset sekundi, pregled jedne četvrtine dojke, bez da je drugu i taknuo.
Nabila sam sunčane naočale, u prvom dućanu kupila cigarete i ispušila tri jednu za drugom. Suze su se slijevale kao da mi je lice veliki slap na Plitvičkim jezerima.
Drugi dan sam se vratila, savjesno platila četvrtinopregled. Zalupila vratima i pomislila da karma zna biti opaka.
