Onko sreća

Od kuda da krenem prvo? Od ružnog predosjećaja ili od toga da ga nikada nisam ni imala? Znam samo da jednog dana više ništa nije bilo isto. U stvari bilo je onako filmski tragično, odjednom ja u bolnici i bore mi se za život. Mislim samo, hajde dobro, proći će i ovo, samo da se izvučem i da izađem odavde.

Zatim dođe opet neki čudan dan i s njim dijagnoza. Rak! Hinjava bolest od tri slova. Operacija. Metastaze. U tom trenutku to se ne događa vama, događa se tamo nekome. Ma meni nije ništa. Slijedi jedna operacija, druga, treća, četvrta. Jedna kemoterapija, druga, treća, četvrta. Ako kažem da sam svjesna toga, lagat ću. Nisam. Naravno da ljudski mozak ne može prihvatiti da u njemu živi jedan mali vanzemaljac. Nešto što vam ne pripada. Nešto što niste htjeli u amanet (nasljedstvo). Ali tko nas pita, tu je.

Sad bih trebala spomenuti i onu neku uštogljenu "sretna sam i zahvalna sto se ovo dogodilo, od Boga je pa sto god da je". Onako kako su nas nekako učili. Budi sretna i zahvalna na svemu. Jesam, zahvalna sam na dosta toga što mi je ova bolest donijela.  A sretna pa i ne znam baš, sreća je za mene biti zdrav i planirati neka putovanja, izlete i druženja s dragim ljudima. A ja unatrag nekoliko godina planiram jedino odlaske do onkologije i putovanja po nova mišljenja raznih doktora.

Hajde da ne bude da se samo žalim, iako imam neko ljudsko pravo na to, ima i nekih nazovimo ih pozitivnih stvari. Pozitivno je kad imate podršku, oslonac. Pozitivno je kad vam je obitelj oslonac. Snaga je u tome što vam na daju da mislite na rak. Znamo svi da je tu, ali lijepo je kad vaši ukućani i prijatelji ne pričaju o raku non stop. Lijepo je kad se pusti muzika i zapjeva, čak i crni humor se ponekad provuče. Taj oslonac vam ponekad vrati onu vjeru da se sve dešava s razlogom pa onda nekada kažete samom sebi "pa dobro tu smo, što sad, idemo dalje".

Mislim da nama koji smo oboljeli od raka ne trebaju suze, ni "riječi utjehe", treba nam da se ponašate prema nama kao prema svim ostalim ljudima. U redu, tu je taj vanzemaljac u nama, ali on je samo moj. Ignorirajte ga.  

Ne gledajte mi u kosu koju nemam. Niti u obrve koje nemam.

Sreća je još kada shvatite da su vam dali na početku dijagnoze tri mjeseca, a vi gurate šestu godinu. Znate što je još sreća? Kad vam kažu imate još opcija. Zanimljivo zar ne? Kako se cijeli jedan život svede na ,,imaš opcija". I meni je to nada za nastavak života. Možda ne bajan život, ali je moj. To bi bila neka moja verzija onko života i sreće. Neka pesimistična sreća zar ne? Kad je sve crno, a ti ipak nađeš onih par svijetlih točaka i guraš dalje. Kao Sizif guraš, korak naprijed, natrag pet, ali guraš. Ono kad si sretan dovoljno da pobijaš statistiku. Znate onu imaš tri mjeseca? E pa srećo ne pitaš se ti.

Pitam se ja!

Zapravo pita se onaj tko je iznad svih nas.

Hvala MU.