Vrijeme
Kada prođeš životnu borbu i izađeš kao pobjednik, jedino što želiš i istinski trebaš je Vrijeme. Vrijeme nije mjerna jedinica ničega, osim onoga što preostaje u životu za "volim te" i "tu sam". Vrijeme koje dobiješ nakon liječenja raka neprocjenjivo je, poklon koji moramo iskoristiti na pravi način, živeći svaki dan istinski.
Čime mjerimo količinu nečega što dobijemo ili dajemo?
Jačinom čega? Možda vjetra, onog sjevernog i studenog.
Uspoređujući ljepotom? Možda zalaska sunca koji se prolijeva u more i šara najljepši crtež.
Znam, znam, bitno je ono ŠTO dajemo. Sebe, naravno. Između ostalog.
Što dobijemo? Što imamo? Što gubimo?
Vrijeme je tu kao odgovor na ovaj komplicirani i teški uvod.
Namjerno.
Ako išta moramo čuvati kao najvrjednije blago onda je to Vrijeme.
Dano nam je, htjeli ne htjeli, na raspolaganje prvim udahom života.
I tu kreće pustolovina. Igra mačke i miša. Pa splet kojekakvih skečeva kao izrezanih iz neke smiješne kazališne predstave. Život. Djetinjstvo proleti za čas. U jednom trenutku već si nečija supruga, majka. Žena. Stojiš, učiš, bježiš, juriš, brineš, voliš, ljubiš, liječiš, boliš i živiš, onako usput…
Dođe vrijeme i kad grliš zadnji put. I pozdraviš je zauvijek. I ostaneš ničije dijete. Tek tu život udari. Kao sudac s onom drvenom stvarčicom u sudnici, u nekom lošem krimiću. Dok shvatiš da život ne mazi, da život ne poklanja, da na život imaš pravo baš kao što svaka zvijezda ima pravo na svoje mjesto u sazviježđu.
Pravo na život, jer, Vrijeme u njemu nepovratno juri. Da, tek onda ga grabiš. I držiš. I već sljedeće jutro kava je nekako finija. Kremozna? Ili tako nešto. Dječje svađe i koja loša ocjena ne čine se kao uzbuna za sirenu "Houston, we have a problem", već nešto što stepenicu po stepenicu rješavamo. Zdravo ljudski, jel`. Čak ni računi, česti kvarovi bijele tehnike, kunem se, skoro sve koje posjedujemo u kući, ma čak ni to ne baca turobnost na lice, jer Vrijeme ide.
Svađe, ljubomore, možda usputne smicalice nekih nebitnih poluosoba sa strane, ma sve je nevažno.
Obitelj i da smo svi zajedno, zdravi, bila je i ostala misija, molitva, svrha i cilj života. Odlučila sam i počela samo dobro gledati, vidjeti i tražiti.
Iako sam se na tuđe kamenčiće zla često spotaknula. Ignorirala i šibala dalje. Jer Vrijeme i dalje curi. Dok nije došlo ono od čega sam glavu okretala. Što ti je suđeno, naći će te, jel`?
Pronašlo me. Izbezumilo me. Zbunilo, prestrašilo i opet razbudilo. Rastavilo me i sastavilo, negdje između neba i zemlje, između bijele boce i one crvene, vražje. Između stiska ručice moje princeze i suzice u oku mog malog princa. Negdje između zagrljaja mog najdražeg i najfinije svekrvine juhice.
Bio je život.
I ja. Iskovitlala sam se iz borbe, ojađena, ogoljena do gole kože, slaba, a najjača. Preskakala tuđe zločeste kamenčiće, prepreke. Obgrlila Život i Vrijeme i dala mu počast. Onu posebnu. Gledam na to kao da je najskuplji dar, umotan u prekrasni crveno zlatni papir, u kutijici koja strpljivo čeka ispod bora. Dar kojeg zahvalno dobivaš i pažljivo daruješ onima koji su ti kroz život umjesto kamenčića darovali upravo to.
Svoje Vrijeme. Najljepši dio života. Iako stalno kucka, u svakoj sekundi nova šansa za novi osmijeh, novi zagrljaj, “volim te”, “tu sam”…
Nakon juriša na život, stala sam. Zadivljena. Vrijeme ide, a ipak, toliko puno ga još imam. Čak i u rezervi.
