Sretna mi godišnjica braka
Neke dane i neke noći pamtiš cijeli život, svaki detalj. To je to. Ono što se događalo ne može se lako zaboraviti, jedinstveno je. Dojka koja je rasla kao balon i poprimila tisuću nijansi ljubičaste, zujanje u ušima, mrak u koji nestaješ, mozak koji jedini reagira i tijelo koje ne osjećaš, strka i zbrka jedne noći. Dok koji je ostao miran, sestre koje u sred noći odrađuju sve kao po špagi i ja koja kao da ne postojim. I sada mogu osjetiti tu nemoć, težinu i mlitavost tijela, to „loše mi je“ u punom smislu svakog slova. Svitanje jedne moje godišnjice braka.
Besana noć. Na lijevom boku ne mogu spavati zbog dojke, na desnom vučem dren, ostaju mi leđa što baš i nije moj đir, ali sam otkrila čari bolničkog kreveta. Wow, digni-spusti gdje god možeš i želiš, može čak i naglavačke. Na kraju sam uspjela malo ubiti oko u nekom čudnom položaju prije uleta sestara i famoznih mjerenja svega i svačega.
Činjenica da je smrad vani me čini neizmjerno zadovoljnom pa se sve lakše trpi. Iz dosade radila sam tisuću i jedan krug po bolničkim hodnicima sa svojim Fifijem (dren je dobio ime) koji se punio nevjerojatnom brzinom.
Gledam, lijeva strana postaje sve veća i veća i zateže, imala sam osjećaj da će se flasteri i trake rasprsnut koliko su me stezali.
Pitam cimerice izgleda li im moja dojka čudno, kažu poprilično. Izgledam si kao pola Samanthe Fox, posebno iz ptičje perspektive, zapravo izgledam smiješno.
Dolazi Dok i kaže da idemo na previjanje, prokomentirala sam mu situaciju, na što je rekao da su to sigurno gaze, zavoji i sva popratna oprema. Kad smo konačno krenuli s pregledom i sestra počela skidati sve s mene...ostali smo u šoku. Nema dojke, progutao ju je ogroman ljubičasti balon, zapravo balon svih nijansi ljubičaste, nevjerojatne veličine, otprilike kao deset desnih.
Dok je ostao miran, samo je rekao da ostanem na tašte, navečer će me pregledati dežurni doktor i javiti mu situaciju. Ako bude trebalo on se vraća i idemo u salu.
Molim?! Što sala, kakva sala? Zar nisam gotova?! Prošlo mi je kroz glavu da skupim svoje stvari i pobjegnem, ali kuda s drenom?! Sve mi se više činilo da ponedjeljak neće biti dan izlaska. Eh da sam znala da ću dočekati još tri ponedjeljka i upoznat svaki kutak bolnice, sve doktore i sestre, možda bih ipak pobjegla pa i s Fifijem.
Umotali su me kao mumiju da probaju zaustaviti krvarenje, jedva sam disala. Nervoza i iščekivanje to je ono što mi preostaje. I opet gladna i žedna.
Noć je bila jedna od onih koje pamtiš. Tri sirene u sobi, sve tri dreniraju do iznemoglosti. Jedna već prima transfuziju, druge dvije se još koprcaju. Dežurni doktor me obišao oko jedanaest, pregledao i izvijestio Doka. Ljubičasta boja iz balona-dojke širi se na sve strane, na desnu dojku, slijeva se niz leđa sve do tajica. Ništa i dalje na tašte.
Oko pola pet ujutro moram na WC. Nekako se dižem iz ležećeg položaja, osjećam da mi nije dobro, ali gegam se. Zuji mi u ušima i onda mrak. Budim se s nogama kraj wc školjke, a glava u tuš kabini. Zapravo mozak se probudio, tijelo je paralizirano, ne mogu se pomaknut. Onesvijestila sam se ravno kao daska, probudila pola odjela, čujem cimerice kako viču. Osjećam miris krvi i mislim u sebi, samo da nije ova jadna sisa. Uspijevam otvoriti oči i vidim lokvicu krvi, dobro je, ona je ostala čitava, ali trenutno ne znam što sam točno razbila.
Sestre ulijeću u sobu, moje tijelo i dalje ne reagira, samo mozak i oči. Pokušavaju me podići iz uske kupaone i moram priznati da im ne bih bila u koži. Moje mlitavo tijelo nije baš surađivalo. Uspjele su me staviti u kolica. Dok me voze prema krevetu osjećam komadiće zuba u ustima, pokušavam ih ispljunut, ali ni usta ne surađuju. Loše mi je i povraćam, jedna drži nešto pod ustima, druga skuplja krv gazom i vozi me.
Nekako su me istovarile iz kolica na krevet i tek tada tijelo počinje reagirati. Brada, razbila sam bradu. Donose infuziju, vade krv, čiste bradu, stvarno se trude. Ispituju me što boli, gdje boli, ne mogu izgovoriti ni riječi.
Dok padam u san razmišljam - sretna mi godišnjica braka, počela je sa stilom, neponovljivo.
