I ja želim tako

Čekanje na biopsiju bilo je puno mirnije. Dijagnoza je bila tu, nisam više morala iščekivati hoće li nešto biti ili ne, tu je u meni. Nisam mu davala puno prostora, nisam dozvolila da mi se prečesto probija u misli. Bilo je kao u onoj pjesmi, kuća – pos`o, pos`o – kuća i odvajanje malo vremena za sebe.

Hodanje, trčanje, vožnja romobila divlje, tinejdžerski, tako da sam se skoro par puta rasula, ali sve je to bilo pražnjenje onih negativnih emocija. Svaki korak, svaka kapljica znoja mi je donosila mir. Zato sam se davala i cijedila se, bilo je bolje i glavi i tijelu.

Jutro opet sunčano. Nevjerojatno, svi dani koji su se vrtjeli oko te nakupine u meni bili su prekrasni, divni, sunčani. Dani za nešto pametnije, ali nije mi dano na izbor u tom trenutku.

Niti odlazak do bolnice nije bio stresan, jednostavno običan, kao da idem na pregled ogrebotine na koljenu, tako nekako.

Isti hodnik, isti broj sobe i isto čekanje da me prozovu. Na sreću nije bilo dugo.

Ovo je bilo brzo, prošlo mi je glavom. Očekivala sam tko zna što. Lokalna je djelovala brzinski, jedino što sam čula je četiri puta škljoc.

Nije bilo boli, ništa. Kratke upute oko njege i aktivnosti s rukom i to je to, biopsija gotova.

Za četiri dana magnet. Okej magnet sam prošla već puno puta i znam što me čeka.

U čekaonici, u iščekivanju magneta, slušam žene kako pričaju, smiju se, prepričavaju. One su sve prošle ovo gdje sam ja sada, izliječene su, neke su operirane vise puta. Upijam svaku njihovu, riječ i rečenicu. Upijam i razmišljam što me sve čeka. Ohrabruju me.

Raspitujem se o kirurzima, još ne znam niti jednog, ništa nisam čula o ni jednom, a želim dobro odabrati.

Simpatično su smiješne, slatko se hihoću pričajući o tome koji je zgodniji. Najstarija od njih govori kako voli doći na kontrolu samo da gleda svog lijepog doktora. Moram priznati da su me uspjele dobro nasmijati. Razmišljam koliko mi olakšavaju neko razdoblje koje me tek čeka, koje unosi nemir kako god okreneš, ali svoj prvi magnet dojki ću pamtiti po dvije stvari, one su ona pozitivna prva stvar.

Nakon što su izreklamirale ljepotu doktora i prešle na iskustva, zapravo nije bilo nekog nezadovoljstva, ali jedno ime iskače, zapisujem u mobitel da ne zaboravim.

Proziva me sestra i govori da se skinem i obučem ogrtač. Gledam u njega i mislim si kog` ćeš mi ti vraga pa bila sam već puno puta na magnetu. Lijepo sam se pripremila, tajice, potkošulja, nema grudnjaka, ništa metalno, sve po ps-u.

Sestra me gleda u čudu što se nisam skinula, a ja nju zašto bih se skinula.

Dakle, malo teži blam. Nisam imala pojma kako se radi magnet dojki i da moram gore biti gola i da moram leći potrbuške namještena u one za moje male dojke ogromne rupe.

Dobro, osjećala sam se malo glupasto, skinula se i odradila prvi magnet dojki. Svašta čovjek nauči u životu.To je ona druga stvar po kojoj ću ga pamtiti.

S mislima kako se moram baciti na odlučivanje kojem ću kirurgu, za par dana će nalaz biopsije i to je onda to, oblačim se i odlazim.

Izlazim iz bolnice nasmiješena, razmišljajući o ženama koje nisu oplakivale svoju sudbinu, nego žive s osmijehom i idu dalje.

I ja želim tako.