Jesi li ponosna?

Nakon izazovnih 365 dana ponekad se pitam hoćeš li se ikada vratiti? Hoću li ikada više čuti tvoje mrmljanje, hoću li se ikada više začuditi tvom nezadovoljstvu i dosadi, broju neiskorištenih dana?

Hoću li ikada više znati način na koji razmišljaš, vidjeti žar kojim želiš nove cipele, vidjeti te kako uzdišeš jer ti je vruće ili drhtiš jer ti je hladno? Hoću li ikada više vidjeti kako debatiraš i želiš biti u pravu, kako se živčana češkaš po nosu i grizeš usne?

Hoćeš li ikada više obući onu najdražu haljinu s dekolteom i kupiti, eto, neki grudnjak na rasprodaji, bez džepića, priprema, umetaka ili samo uskočiti u kupaći i otići na plažu bez da pripremiš svoje summer boobs, prekrivaš ožiljak i smisliš nešto između bikinija i ronilačkog odijela?

Ponekad, sjedim i razmišljam, hoćeš li se vratiti ti koju nije briga ima li dovoljno tableta terapije u torbici prije nego odeš na put? Pitam se hoćeš li protrčati pored mene ti koja ne uzdišeš jer te bole kosti, ti koja nemaš kilograme viška, ti koja ne osjećaš valove vrućine?

Pitam se postojiš li još uvijek ili si zauvijek nestala?

Nekada si baš bila ponosna na svoj dekolte, a sada znaš da je najljepši onaj koji je uokviren rukama koje grle, a u tvom sada ima puno više mjesta za zagrljaj.

Nekada si nosila teške stvari, a sada? Sada donosiš teške odluke!

Nekada si bez pomoći pomicala namještaj, a sada pomičeš granice!

Nekada si mislila da si tolerantna i da se možeš uklopiti u sve, a sada se po tvojoj osobnosti prave okviri i kalupi.

Nekada si se divila hrabrima i odvažnima, a sada si postala i sama ona koja ne zastaje, nepokolebljiva.

Nekada si mislila da ne možeš, a sada znaš da nema toga što ne bi mogla.

Nekada si mislila da je život ponekad dosadan, a sada uživaš u danima kada se ne događa ništa, u kojima vlada mir, u kojima se pune baterije.

Nekada je sreća ovisila o drugima, a sada tvoja sreća ovisi samo o tebi.

Nekada si mislila da je sebično sebe sebi dati, a sada uživaš u trenucima sama sa sobom.

Nekada je za tebe uzrečica "samo zdravlja" bila ofucana fraza, a sada znaš koliko se sve promijenilo "samo" zato što je zdravlje narušeno, osjećaš koliko si se prilagodila, oblikovala, izbrusila, žrtvovala.

Nekada je listopad bio samo jesenski mjesec, a roza vrpca nekakva traka, nekakva reklama, neka tamo akcija za fora cilj. Sada to ćutiš cijelim bićem, osjećaš u svakoj stanici. Nosiš iskustvo i emocije i želiš ohrabriti, svjedočiti, biti nečija utjeha, primjer i zagrljaj, rame, čvrsta stijena, ona koja je prokrčila ceste koje se moraju prijeći.

Nekada si bila bezbrižna djevojčica, a sada si žena s toliko iskustva koje mijenja sve, svaki pogled, korak i stav.

Nekada si mislila da je život ono što se podrazumijeva, a sada imaš ožiljke koji te podsjećaju da to baš i nije tako.

Preša života ponekad mora stegnuti malo jače, stisnuti malo čvršće kako bi suze potekle, kako bi se skupila sva eterična ulja naših bića, kako bi naše duše postale mirisnije, blagotvornije, kako bi naši zagrljaji bivali čvršći, osmjesi iskreniji, oči blistavije i kako bi nakon svake isplakane suze na našoj duši ostao neizbrisiv sjaj.

Nekada si voljela oluje, a sada jednostavno uživaš u bonaci, puniš se izlascima, zalascima, predivnim obzorima, putovanjima, ali i svime što se desi između.

Nekada si oko jednostavnih stvari komplicirala, a sada ti se i ono komplicirano čini jednostavno.

Nekada je sve bilo drugačije i divno je da sam nekada bila ti, ali jednako tako neprocjenjivo je sada biti ja.

I sada nakon 365 izazovnih dana pitam se gdje si, vidiš li me, jesi li si ponosna na ženu koja si postala?!