mlada žena gleda kroz mrežu nogometnog gola kao znak utakmice protiv raka dojke ili bilo kojeg raka
LIFESTYLE

Jeste li spremni na utakmicu života?

Situacije u životu, kako bi se lakše nosili s njima, možemo zamišljati na različite načine. Rak. Borba s rakom. Možemo je zamisliti kao igru na terenu, igru za najsjajniji trofej, za koji se isplati zaigrati.

By

Marina Zubak

on

29/3/2022

Ako zamislimo dijagnozu karcinoma kao utakmicu života, kao kada veliki klub igra za najveći trofej, onaj sjajni, teški trofej za koji treba najmanje pet terenskih igrača da ga podigne. Onaj koji će bliještati na fotografijama u svim novinama, vijestima, portalima. Jeste li spremni, jeste li dobro pripremljeni, jesu li vam mišići nabildani za tu tekmu?!

Kada nas u prsa, kao lopta protivničkog igrača, udare one rečenice: “imate tumor”, “imate rak”, “ovo nije dobro” i sve te puste, beskonačne, kratke fraze koje nadugo i naširoko preokrenu i mozak i život, sigurno niste. Ne! A kako bi i mogli biti spremni? Trenutak je to u životu koji nitko ne želi i za koji nitko nije spreman.

Kada se zapravo dogodi klik, kada osjetimo da su mišići spremni za igru? Sigurno ne u trenutku “the” rečenice, sigurno ne u danima koji slijede, sigurno ne dok tugaljivo gledamo djecu, suludo razmišljajući kako će ostati bez mame, sigurno ne u danima kada sve izgleda kao jedan veliki tužni “the end”.

Uvijek sam govorila da je mozak čudna stvar i zaista je. Brzo prelomimo iz te faze očaja do one kada se kockica na kockicu krene graditi jedna nova faza života. Faza u kojoj mislima krenemo bildati te svoje miške, najprije stidljivo, jer se bojimo ponadati da ipak nije sve baš tako mrko kako smo zamišljali u početku.

Još ne znamo što nas očekuje, samo zamišljamo, ali negdje u nekom skrivenom kutku mozga postavljamo igrače. Tko će biti napadač, tko branič, tko golman. Nitko drugi nego mi sami, naše misli, naše emocije, želje i nade. Mi sami i sve ono što se širi iz tog kutka mozga, preskače u mislima sve ono što je pred nama i vidi što nas čeka nakon igre. Novi život.

FOTO: Rowan Chestnut

Možda neće biti sve isto, možda nećemo moći koliko smo mogli, ali to nije razlog da odustanemo od igre, to je samo razlog da zaigramo svim raspoloživim sredstvima, u napad na suprotnu stranu. Jedini cilj je poraziti protivničkog golmana i zakucati pobjednički gol. Cilj je onaj blještavi trofej.

U međuvremenu će biti i žutih i crvenih kartona i isključenja iz igre, ali to je samo polovica puta. Svatko od nas ima asa u rukavu, a najvažniji je volja, čvrsta i nepokolebljiva. Dovoljan je ulazak u igru da pokažemo da je imamo. Onog trenutka kada smo počeli razmišljati o liječenju, kada smo uzeli onaj nalaz u ruke i sami sebi rekli “krenimo”, ušli smo u igru.

Ono čemu nas uči ova utakmica, nemjerljivo je sa svim iskustvima koji su nam zatresli život. Najvažnija životna lekcija, pogled na život, na sebe, na sve oko sebe iz korijena se mijenja. I ono ne manje bitno, ne utječe samo na nas, nego i naše suigrače, na one koji su nam najbliži i koji nas trebaju, koje mi trebamo.

Zar to nije razlog spremno i nabildano zaigrati tu najvažniju utakmicu?!

Nitko ne kaže da će utakmica proći bez produžetaka, niti da moramo biti potpuno bistre glave u vezi svakog poteza, ali je bitno da je zaigramo i da se ne pokolebamo oko toga vrijedi li.

Jer da, vrijedi. Cilj je vrijedan oba poluvremena i produžetaka i svih kartona koji nas snađu. Život!