tamnokosa tužna žena sklupčana i naslonjena na svoja koljena u borbi s tugom zbog liječenja raka
LIFESTYLE

Jesu li vam zabranili tugovati?

Svaka emocija javlja se s razlogom pa tako i tuga, tugovanje. Razlozi zbog kojih emocije ponekad odbijamo od sebe znaju biti različiti, od toga da se ne znamo nositi s njima, do toga da su nas kroz život učili da je pokazivanje emocija slabost. No, je li to stvarno tako? Nikolina nam u tekstu donosi razloge zbog kojih se trebamo suočiti i naučiti nositi s emocijama, prigrliti ih i shvatiti zašto su tu. Svaka emocija ima svoju svrhu i svoje mjesto u našim životima. Tuga nije samosažalijevanje, tuga nas uči nositi se sa raznim životnim situacijama.

By

Nikolina Baboselac

on

29/6/2022

Možda bi prikladan naslov bio i: “Jeste li sebi zabranili tugovanje?” Zašto ovakvi naslovi?

Onkološki pacijenti, često prolaze kroz faze tugovanja. Ali ne samo mi, mislim da svi imaju faze tugovanja u životu.

Neki su toga svjesni, neki ne. Zašto? Jer je u našem mentalitetu zabranjeno tugovati. I u svrhu te zabrane koristi se cijeli spektar komunikacije:

-Ti opet plačeš?!

-Zašto cmizdriš, tko je još vidio plakati!

-Hej, nema plakanja!

-Kako si ružan/ružna kad plačeš.

-A jesi sjeb…, s tobom nešto gadno nije u redu.

-Ajmo, nabaci osmijeh, plakanje je za slabiće.

-Očito se neki rode slabiji pa zato plaču.

-Zašto kukaš? Stalno kukaš!

-Što se ti odvajaš/izoliraš stalno? Nešto s tobom nije u redu.

-Ne plači, stisni zube. Plakanje je za slabiće!

-Ti si emocionalno nestabilna. Jesi, majke mi!

-A jesi stalno patetična. Dosadna si više!

-Trgni se ženska!

-Smiri se, ne plači i pojedi nešto!

-Tko je vidio još da muški plaču? To je za pič…!

Mogla bih nizati do prekosutra. Upotrijebila sam riječ plakanje, iako tugovanje uključuje i zbunjenost, izolaciju, povlačenje, gubitak apetita itd.

U našem mentalitetu, tugovanje je duboko stigmatizirano i neprihvatljivo, što čini ogromne štete čovjeku, naročito gore navedena komunikacija kao neprikladan i destruktivan odgovor na tugovanje.

Što je tuga? Što je tugovanje?

Imala sam čast i sreću biti dio grupe koja je pohađala sate psihodrame gdje smo učili od vrhunske stručnjakinje. Na početku smo dobili komad papira, nacrtali smo čovjeka (u mom slučaju čovječuljka) i na tom čovjeku ocrtali smo četiri osnovne emocije: tugu, strah, ljutnju i radost.

Svaka emocija je dio nas i ima svoju svrhu. Emocije nam daju informaciju kako smo.

Svrha tuge, tugovanja je oprostiti se od nekoga ili nečega kako bi mogli nastaviti sa životom. Ona se javlja usred nekog gubitka. Neprihvaćanje emocija, u ovom slučaju tugovanja, krajnje je destruktivno za naš život, jer kad nešto odtugujemo dolazimo na svijetlu stranu gubitka.

I sama naša mentorica, podrijetlom iz Hercegovine, dala nam je do znanja kako su njih učili da se dobre žene nikad ne ljute, a pravi muškarci nikada ne plaču?!

To je kao da vam za ruke kažu da ih nikada ne koristite, jer je to znak slabosti. Vi to prihvatite i tako radite cijeli život, iako vas vaša ruka poziva na korištenje. Rekli su vam kako se to ne radi i u skladu s tim živite.

Tako nas uče i s emocijama: one su loše, one su negativne, zatomi ih, budi cool, „ubij“ svaku emociju, budi zen, odbaci emocije. Šteta koju činimo time je ogromna. Zaista ogromna.

Kad sam imala dvadeset jednu godinu, ušla sam u duhovne vježbe i tu sam provela desetak godina s prekidima.

Rad na duhu je vrhunski, ali isto tako sam primijetila kako pojedinci smatraju da su emocije loše i kako se kose s duhovnošću, što je potpuno krivo.

Tek kada sam duhovnost spojila s psihoterapijskim pravcima dobila sam svoju formulu izgradnje same sebe. Zašto?

Godinama sam osjećala kako sa mnom nešto nije u redu. Budila sam se s boli, išla spavati s boli. Boli duše. Pokušala sam razgovarati s ljudima i često bih kao povratnu komunikaciju dobila rečenice koje izazivaju sram i krivnju: stalno kukaš, budi pozitivna, preosjetljiva si. I tako unedogled.

Na satima psihodrame uvidjela sam plodno tlo za verbalizaciju svog problema. To je bila vježba za sve nas. Poput smrti (iz prethodnog članka) i ovdje sam personificirala svoju bol. Bila je poput malog djeteta koje plače ispred mene i traži zagrljaj i prihvaćanje. To malo dijete je personifikacija moje tuge. Tražila je da ju zagrlim, prihvatim i uzmem u naručje.

Nakon sata psihodrame, radila sam to danima i bol je iščezla. I to bol koja je prije toga u različitim intenzitetima trajala godinama. Nije nestala u jednom danu, ali strpljivo i s ljubavlju sam je prihvaćala i grlila danima. Bila sam nježna prema svojoj tuzi personificiranoj u slici djeteta. Bio je to proces nakon kojeg sam postala druga osoba iznutra. Nisam više imala osjećaj zarobljenosti i robovanja.

FOTO: Mododeolhar

Zašto je došlo do takve boli?

Jedna situacija iz prošlosti od mene je tražila tugovanje, ali ja nisam znala kako. A i kad sam tražila način drugi su me obeshrabrivali i nabijali mi krivnju kako sam slaba. Bilo je potrebno oprostiti se od jednog dijela svog života. Tuga je došla kako bi mi pomogla u tome, a ja sam je uporno ignorirala i „ubijala.“ Što sam je više ignorirala, bol je postajala veća i pretvarala se u depresivne epizode.

Ako je tuga poput malog djeteta, zamislite takvu situaciju. Dijete plače ispred vas i hoće da ga zagrlite, a drugi vam govore: to se ne radi, a jesi slaba ako to učiniš, ignoriraj.

Smatram to ogromnim problemom našeg mentaliteta. Tuga traži prihvaćanje i zagrljaj, a nas uče potpuno suprotno. Tuga je tu kako bi nam pomogla oprostiti se od bližnjih kad preminu, kada nam netko ode iz života, kad se dogode velike promjene poput gubitka zdravlja, nepravde itd.

Proces tugovanja ne traje jedan dan. Neki stručnjaci tvrde kako kod smrti bližnjih, tugovanje traje najmanje šest mjeseci do godine dana. Ali i to je individualno. U tom periodu neki će osjetiti prvo ljutnju, zatim tugu izraženu kroz izolaciju, nesigurnost i plakanje. Nije to jednostavan proces, ali je iscjeljujući. U tu svrhu preporučam knjigu Julie Samuel: Tuga koja iscjeljuje.

Tuga nije isto što i sažalijevanje. Meni su u procesu tugovanja znali reći kako bih se trebala prestati sažalijevati. A ja sam tugovala. Uostalom i ova formulacija „trebala prestati“ upućuje na to da imam gumb kojim ću odmah isključiti emocije. Odmah-sad, jer to u drugom čovjeku izaziva nelagodu.

Upravo radi toga često ljudi izazivaju krivnju i sram kod drugih te ih tjeraju na „sretno i pozitivno ponašanje.“ Teško im se nositi s nelagodom koje izazivaju neke emocije, frustrirani su, imaju mehanizme obrane protiv nelagodnih emocija.

I time se stvara začarani krug.

Sjećam se sebe i kolegica nakon iskustva susreta s tugom. Svaki put kada bi netko u našoj blizini govorio, naročito djeci, rečenice poput: što plačeš, nije to ništa ili ne drami, nama bi se „kosa dizala na glavi.“ I onda tugujuća osoba postane agresivna, postane poput ranjenog psa, jer se boji, a naše reakcije su pune čuđenja: što je njoj/njemu, pa nije normala/normalna, a je čudna/čudan.

Suze kažu kako nešto nije u redu, kako postoji neka potreba. Ako je tuđa reakcija na to kako si razmažen ili nije to ništa, javlja se ljutnja, nerijetko agresivnost, onda ta ista osoba koja vam je rekla kako to nije ništa kaže da niste normalni. Ranjeni ste i netko još stavi soli na tu ranu. Naravno da ćete kriknuti, vrisnuti i pobjeći. Ili „ujesti.“

Nije to kuknjava, drama ili ništa. To je nešto i bilo bi dobro da je reakcija u skladu s time.

Onkološki pacijenti često se susreću s tugovanjem. Život se iz temelja mijenja, dijelovi tebe se režu, tijelo se mijenja, okolnosti se mijenjaju.

Tugovanje nas poziva da se opraštamo s dijelovima svog tijela, s dosadašnjim načinom života, gubitkom kose, gubitkom posla, stigmatizacijom od strane društva, a nerijetko i obitelji i prijatelja. Puno je tu tugovanja. Ponavljam! Tugovanje je tu sa svrhom i često nam spašava život.

FOTO: Mododeolhar

Svaku svoju operaciju sam prije odtugovala, jer sam znala da će „mesariti“ po mom tijelu. Posljedice liječenja sam odtugovala, jer sam svjesna činjenice što to znači dugoročno. Odlazak ljudi koji su se kleli kako su mi prijatelji sam odtugovala. I još uvijek se javljaju dani tuge. I bit će ih još u budućnosti, znam. Ali sada sam u prednosti, jer tugu vidim kao prijatelja, a ne neprijatelja.

Tugovanje mi je pomoglo i pomaže kako bih nastavila dalje. A ljude koji izgovaraju rečenice s početka članka sam odstranila ili maknula na periferiju svog života.

Baš jučer sam razmišljala koliko je prihvaćanje tuge donijelo blagoslova u moj život. O tome mogu sa sličnim ljudima pričati danima, opušteno i uz osmijeh. Postala sam čovječnija, nježnija i suosjećajnija. I prema ljudima, životinjama i biljkama. Jer tuga traži nježnost, a za nježnost kažu kako je temelj života.

Sve one rečenice s početka članka odraz su grubosti i suprotno su dijametralne nježnosti, a nježnost je istinska snaga. Svima nam je potrebna tijekom života, naročito u izazovnim životnim situacijama.

Kada čujem sve one fraze koje se serviraju nama onkološkim pacijentima, pa i od medicinskog osoblja i samih onkoloških pacijenata: ustani, otresi prašinu i prestani plakati, ne plači samo stisni zube, u glavi mi je slika crtića kada ptica trkačica uzima boksačku rukavicu i udara onog kojota. Je li kojot?

Znači, u meni takva komunikacija izaziva puno ljutnje.

Izgovarate li takve rečenice drugima? Jesu li vama to izgovarali? Pokušajte osvijestiti.

U procesu tugovanja preporučam aktivno slušanje tugujućeg, zagrljaj. Rečenice poput: nisam to prošla/prošao u životu i ne razumijem sve, ali sam tu za tebe. Što ti treba? U redu je ako se tako osjećaš. Mogu li te zagrliti? Žao mi je! Suosjećam!

Suprotno tome bila bi ona famozna situacija na sahranama kad ožalošćenoj osobi kažemo: bit će bolje!

Ajme, ajme! Da, bit će bolje, ali to nije adekvatan odgovor na tugovanje. Opet personificirajte nečiju tugu i zamislite je poput djeteta koje plače, vi se okrenete i kažete: bit će bolje mali i odete.

Zagrlite svoju tugu, neka vam ispriča zašto je u vašem životu! Osluškujte, pustite je da priča, da se izrazi. Dopustite joj da vam bude alat za poboljšanje kvalitete života. Dopustite joj da ispuni svoju svrhu!

Dopustite si tugovati i plakati! Dopustite to drugima! Dopustite si osjećati! Niste roboti, budite ljudi od krvi i mesa!

Budite čovječni!