Svi smo mi krhki iznutra
Fraze su dio života onkoloških pacijenata, osoba koje se bore i pobjeđuju rak. Od prvog dana. Jedna od onih je i kako smo hrabri i jaki. Jesmo li? Jesmo i nismo. Kao i svaka zdrava osoba imamo svoje uspone i padove, snažni i krhki, kao svaki čovjek.
Jutros sam rano otišla do dućana i srela susjedu.
Kao i obično neizbježna fraza u obliku pitanja „kako ste?“
Odgovaram, kako drugačije nego frazom „dobro sam”, jer znam da se to i očekuje, a i nisam tip od „jamranja“.
Pogađate, razgovor se nastavlja sa “joj kako ste Vi jaka i hrabra žena!“
Osmjehom prekidam konverzaciju i odosmo svaka svojim putem, ona s pesekom, a ja s razmišljanjem što je to što ljude usmjerava u mišljenju da sam hrabra i jaka?! Tu frazu na svoj račun bezbroj puta sam čula, čak i od svoje djece.
Mislim da je to komplimentiranje bez razmišljanja i udubljivanja u situaciju.
Takvi smo, površni. Ne amnestiram ni sebe od te dijagnoze.
No sebe poznajem pa ću sebe i uzeti kao „mjernu jedinicu“ za raščlanjivanje pojma hrabrost.
Da ne idemo u daljnju prošlost ukratko ću svoju situaciju iznijeti unatrag malo više od dvije godine.
Djeca su osnovala svoje obitelji i dislocirala se iz roditeljskog doma u kojem ostajemo suprug i ja, s jednim uobičajenim, mirnim životom sve do suprugove dijagnoze karcinoma grla i vrata. Tektonski poremećaj gori od potresa.
Slijedi operacija koja je za posljedicu ostavila infekciju s kojom se pet mjeseci borio u bolnici. Nije uspjelo, podlegao je.
Pred kraj njegovog života i ja sam dobila svoju dijagnozu, rak dojke. Poneki ljudi su mišljenja da je to „karcinom tuge“.
Gubitak supruga me pogodio toliko da sam u stanju rezignacije, ne bori mi se, ne da mi se.
Nemam vremena za tugovanje jer, ne, ne mogu odustati, ne mogu umrijeti kao kukavica bez da napravim sa svoje strane ono što mogu.
Nemam vremena za tugovanje i nakon dvadesetak dana sam na operacijskom stolu. Poštedna operacija, nisam znala kakav će biti rezultat prije buđenja iz anestezije.
Vraćam se u prazan dom, što sada?
Najmlađoj unuci je za dva dana rođendan.
E pa neću se predati! Napravila sam joj tortu bez pečenja, ali to je svejedno rođendanska torta.
U mojoj glavi nepojmljivo je da budem beskorisna, raditi nešto je način da tugu i strah maknem iz fokusa na marginu.
Stigao je i PHD nalaz, puno slova i brojki koje liče na neku internetsku lozinku. Blento čita i tumači onako kako mi se čini, odstranjena i tri limfna čvora u aksili, probilo ovojnicu u jedan. Za mene to znači super.
Odstranili su više nego što treba i sada sam mirna.
Odlazim na konzilij u uvjerenju da će reći onako kako sam si ja zamislila. Šok i nevjerica, metastazirao je u limfu i u velikom sam riziku od povrata bolesti.
Predstoji kao preventiva kemoterapija, zračenje i blokada estrogena, hormonski tip tumora.
U sekundi moraš odlučiti pristaješ li ili ne, pristala sam. Odradila sam i odrađujem propisano.
Najgore od svega je što nema onog kome je stalo do mene najviše na svijetu, pola snage i hrabrosti otišlo je s njim.
Pravedno je reći da je puno ljudi bilo uz mene i za mene, djeca, obitelj i prijatelji, ali oni odlaze i opet ostaješ sam.
Bili smo zajedno 47 godina, bili smo još djeca kad smo se vjenčali, rasli, odgajali jedno drugo i ostarjeli zajedno. Raspadaš se iznutra, ali svima govoriš da si dobro, jer se to zapravo očekuje.
Ne opterećivati, jer u osnovi nitko ne može pomoći.
Hrabrost?
Ne to je vanjski dojam hrabrosti, a unutar mene stanuje strah.
Mislim da iza svake manifestacije hrabrosti u podlozi stoji strah, a ono „habitusno ja“ određuje reakciju. Borbenost ili predaja i kuknjava. To nam je dano, ugrađeno u nas rođenjem.
Podijelila sam priču s vama hrabrije nego s poznanicima.
Nisam jaka, to je floskula.
Svi smo mi krhki iznutra bez obzira na vanjsku prezentaciju.
Kad nekome kažete „ti si hrabar i jak, ti si stijena, ti sve možeš“ zaustavite se, jer znajući kakvi smo vaše riječi nam stvaraju osjećaj da smo neadekvatni, jer to možda i nismo.
