Udah. Izdah. Sve će biti okej.

Nekad mi se čini da sam u trenutku kad sam saznala da imam rak izronila iz duboke vode.

Pamtiš dan kad si prvi put čula: »Imate rak«. Pamtiš osjećaj koji ti prođe kroz tijelo i ostane tamo još dugo.

Strah. Sjećam se straha. Ali ne straha od bolesti ili straha od same riječi rak.

Znate li onaj osjećaj kad udahnete punim plućima i glasno ispustite taj dah, tako da vas svi čuju?

Kada slobodno plešete u sobi punoj ljudi bez razmišljanja o tome kako izgledate? Ja ga nisam poznavala.

Odraslost, život, želje, nade. Sva ta očekivanja donijela su ograde koje sam postavila sama sebi. Propustila sam kroz njih jedino strahove. Male, velike, malo manje, ali ipak strahove.

Što ako?

Bile su to dvije najglasnije riječi mog života prije raka. Pitanje koje zakotrlja bezbroj šansi da će se nešto loše dogoditi, uz vrlo malo mogućnosti da baš neće.

Strah, to je bio moj život prije raka. Trebala mi je tako velika stvar da bih odlučila samoj sebi reći: »Daj prestani kočiti samu sebe. Istražuj. Griješi. Ispadni glupa. Pa što onda?

Jednoj se večeri često vraćam. Bila sam u hotelskoj sobi u Ljubljani. Bio je to prekrasan dan proveden s mamom i sestrom. Kad sam se kasnije prisjećala tog dana, činilo mi se kao da je bio prožet nekom neobičnom sjetom.

Sjećam se da sam bila pod velikim stresom, ponovno zbog očekivanja koja sam sama sebi nametnula i taj odlazak u Ljubljanu mi je bio odmor za mozak. Tada sam si tu sjetu objašnjavala činjenicom da je predah kratak i da ću se prebrzo vratiti u istu kolotečinu.

Sad kad se prisjećam pitam se, je li moguće da se upalilo neko šesto čulo?

Promjenu na lijevoj dojci pratila sam već neko vrijeme. Godina dana je bila prošla od trenutka kad sam prvi put čula rečenicu: »Tu vidim neku promjenu, dajte vi napravite punkciju.« Dobro, rečenica nije bila tako jednostavna, ali tako je zvučala u mojem mozgu.

Tad su mi se prvi put odsjekle noge i panično sam nazvala mamu da mi kaže što da radim. Nikad nisi prestara da panično zoveš mamu i pitaš ju što da radiš. Ispalo je u redu u tom trenutku. Bila sam otada redovito na kontroli, a na zadnjoj mi je rečeno da dođem ponovno za šest mjeseci.

Ležala sam u krevetu u hotelu kada me odjednom prošla misao da nisam obavila tu kontrolu i da je sada prošlo već osam mjeseci. Nešto u tom trenutku nije mi dalo mira. Rodila se u meni neka misao da to moram obaviti čim prije. Zašto baš tada? Nemam pojma. Ali zaspala sam tu večer s nekim nemirom. Prije spavanja poslala sam mail da se naručim.

Moja mama je imala rak dojke s trideset i devet. Otkrila ga je na vrijeme i izliječena je. Dvadeset i nešto godina kasnije, nikad joj se ništa nije vratilo. Triput kucam.

Otuda navika redovitih pregleda. Vjerujem u redovite preglede. Želiš znati ako se nešto događa, jer jedino tako možeš na vrijeme reagirati. Skloni smo zatvarati oči pred problemima, kao da će ako ih ne gledamo nestati. Daleko od očiju, daleko od srca možda funkcionira s ljetnim ljubavima, ali ne baš i sa zdravljem.

Jesam li ja nakon ranijih kontrola od pronalaska tog nečeg u sklopu fibroadenoma bila sasvim mirna? Ne baš.

Jesam li razmišljala da tražim da mi se i to nešto makne? Jesam. Jesam li to tražila, raspitivala se o toj opciji? Ne. Jer tko želi na operaciju koju možda može izbjeći.

Jedna od stvari koje sam kasnije naučila jest da za sebe moraš pitati. Nitko te neće provesti kroz svaku opciju. Ima divnih doktora, ali pitanja ipak moraš postaviti sama.

A ovaj put to je izgledalo ovako:

Ultrazvuk.

Zabrinut pogled.

Ozbiljna uputa. Napravite MR i biopsiju.

Rezultati magnetne rezonance. Guglam, ne izgleda dobro. Biopsija.

»Ja bih to maknuo, što god bilo«, rekao je kirurg koji mi je radio biopsiju.

Nije mi probudio paniku, ali djelovao je tako sigurno. U tom trenutku sam vjerovala da je na ultrazvuku vidio da to nije fibroadenom.

Prolazi deset predugih dana.

Poziv.

Rak.

I što sad?

Bila sam na poslu. Obavila sam poziv. Vratila se u ured. Kao da se ništa nije dogodilo.

Ali od rečenice: »Nažalost, riječ je o raku« Zemlja kao da se počela okretati brže. I ja skupa s njom.

Znate onu scenu u Harryju Potteru gdje bezbroj ključeva leti u jednoj prostoriji, svaki ključ na svoju stranu? Takve su bile i moje misli.

Sama činjenica da imam rak djelovala mi je potpuno nestvarno.

Tu večer došla mi je frendica kojoj sam javila da je stigao nalaz, a s kojom sam onda krenula razgovarati o raznim temama i tek joj onda rekla da imam rak.

Taj dio je najnerealniji. Reći tu rečenicu. Reći ju partneru, obitelji. Reći ju mami koja je to već prošla. Reći: »Ja imam rak.«

Kako to uopće kažeš? Nema neke filmske scene. U realnosti, na poslu si. Zoveš partnera koji je taman u autu i razgovaraš preko zvučnika. Zoveš mamu, sestru, sve je preko telefona. Nema toplog dnevnog boravka, nema zagrljaja nakon.

Dvije i pol godine kasnije, još uvijek mi je čudno izgovoriti tu rečenicu. Čak i sada kada ona zvuči: »Imala sam rak.«

Prvo je išla operacija. Tumor je bio manji od centimetra. Nisam ga mogla ni napipati. Tek ga je kirurg uspio osjetiti pod prstima, kao blago zadebljanje.

Nakon operacije došao je plan daljnjeg liječenja.

Zračenje.

I terapija koja uključuje mjesečne injekcije i svakodnevne tablete idućih nekoliko godina.

Onkologinja nije rekla kemoterapija.

Nije rekla kemoterapija!

Ta jedna rečenica promijenila je puno.

Ni u jednom trenutku nisam imala one crne misli kakve sam zamišljala da bi trebale doći s takvom dijagnozom. Zemlja se stvarno počela okretati brže, ali ne na način na koji sam mislila.

Sve one brige, sva ona »što ako«, svi scenariji koje sam unaprijed vrtjela u glavi, nestali su u trenutku kad je nešto postalo stvarno strašno. Kao da za njih više nije bilo mjesta.

Moj mozak je odradio nešto što nisam znala da može. Ugasio je buku. Ostavio je samo ono nužno.

Korak po korak. Sve će biti okej.

Promjene nisu došle preko noći. Ideja je već tinjala u nekom dijelu mene. Godinama sam više vjerovala svojim strahovima nego sebi. Odlučila sam ih odbaciti i biti tu za sebe. Do trenutka kada sam mogla reći da sam odlučila, prošlo je mnogo malih odluka. Postoji trenutak u kojem sve krene drugačije, ali on ne garantira da se nikad neće vratiti stare navike. Ipak su one sa mnom bile toliko dugo.

Dvije i pol godine kasnije više ne razmišljam o bolesti na isti način kao prvih par mjeseci, ili prvih godinu dana. Doći će i dani kad ću nakratko zaboraviti da sam imala rak.

E, ali onda će u glavi odmah bljesnuti pitanje: »Je li to normalno? Bježim li ja sad od problema? Što ako se vrati?«

Ranije sam znala svaki datum. Znala sam svaki datum svake pretrage napamet. Znala sam gdje na kojoj stranici nalaza nešto piše. Koji pregled u kojem mjesecu slijedi.

Kad sam krenula hodati po bolnicama, bila sam sva nekako zbunjena. Sjećam se prvog zračenja. Došla sam dosta ranije. Pa čak i prerano. Svi sjede, šute. Tek smo kratko samo svi rekli dobar dan.

Što sad? Čekam li da me prozovu? Ali kako kad ne znaju da sam došla. Na koja vrata da pokucam? Ili da čekam?

Zašto nisam ljude u čekaonici pitala? Nemam pojma. Nisam htjela nikoga smetati.

Našla sam rješenje. Pokucala sam na vrata i nakon toga sjela i čekala svoj red. Ali tada, taj dan, zbunjenost je bila ogromna, strah od samog zračenja isto. Nakon nekog vremena, prozvali su me. Ušla sam unutra sa srcem u grlu. Legla sam. Prošlo je tih par minuta. Ništa mi nije bilo. Nisam osjetila baš nikakvu promjenu. Taj prvi dan. Nakon par dana, došlo je crvenilo i umor kakav dotad u životu nisam osjetila. Imala sam stalan osjećaj da hodam kroz more i pokušavam doći negdje gdje sam krenula. Tad sam odlučila da je vrijeme za bolovanje. Ja sam naumila ići na zračenje i raditi cijelo vrijeme. Danas znam da nije trebalo dokazivati da mogu sve.

Osjećala sam se usamljeno s tom dijagnozom. Dan prije 34. rođendana bio je dan kad sam saznala dijagnozu. To je vrijeme kada se ljudi mojih godina vjenčaju, ostaju trudni, imaju malu djecu, muku muče s vrtićima. Kada putuju, traže nove poslove, uživaju u onima koje već imaju. A ja sam dobila rak. Bježiš od te misli, ali ne možeš od nje bježati zauvijek. Nekad staneš i zapitaš se, pa zar nisam mogla otputovati u New York? Uvijek sam htjela otputovati u New York.

Prvih dana nakon dijagnoze bila sam u šoku. Nije to bio onaj šok koji ti ne da da dišeš. Baš suprotno. To je bio šok koji me tjerao da dišem. Nekoliko tjedana kasnije, htjela sam živjeti što više. Nekoliko mjeseci kasnije, svi su osjećaji bili još intenzivniji. Htjela sam se hraniti najzdravije ikad, vježbati svaki dan. Onda sam dobila prvu injekciju Goserelina i menopauzu skupa s njom. Tu je sve poprimilo i neki vidljiviji oblik života s terapijom. Odjednom dođe jedna kila, dvije, tri. Dođu promjene koje nisam očekivala. Odjednom, dižem se po noći dva, tri puta. Zakoračim iz kreveta, zabole me sve kosti stopala i najradije bih odustala od koraka. Ali se rashodam pa onda boli manje. Kad se rashodam, odjednom me bole kukovi. Cijelo se vrijeme osjećam kao da hodam kroz živi pijesak. Kako napravim korak više, tako se vraćam korak nazad. Ali se pritom smiješim, jer sam sretna što raka više nema i uzimam tu terapiju, jer želim da tako i ostane.

Tko sam ja, dvije i pol godine nakon dijagnoze?

Žena koju čeka još jedna menopauza. Ovaj put trajna.

Koja prihvaća da se sve mijenja, ali koja će se podsjetiti da će sada više brinuti o sebi.

Da ću slušati sebe, čuvati sebe.

Da ću si ponavljati: »Istražuj. Griješi. Ispadni glupa. Pa što onda?«

Dođu dani kad manje razmišljam o raku.

Razmišljam o svemu što još želim.

U jednom trenutku stojim nasred svoje pozornice.

S ljudima koje volim.

Upijam trenutak.

Dišem.