Priča samohrane majke - Moj mali superheroj

Nedugo nakon četrdesetog rođendana odlučila sam otići na prvu mamografiju. Osjećala sam malu nervozu, kao pred svaki pregled na koji prvi puta ideš.

Nakon pregleda, razmišljajući o obvezama koje su me čekale, obukla sam se i prošla kroz čekaonicu sa laganom nelagodom. Nakon pola sata, vozeći se kroz grad, mobitel je zavibrirao. Nepoznat broj, s druge strane ženski glas: "Gospođo G. možete li se vratiti?" Mislila sam da sam nešto zaboravila i malo se pogubila. „Zašto?“ pitam. Ugodni glas s druge strane kaže: „Doktor želi porazgovarati s Vama.“ Hvata me lagani napad panike, nalaz je trebao doći mailom, tako su rekli.

Prvo pitanje liječnika bilo je kada je bio zadnji ultrazvuk, točno znam, krajem ljeta prošle godine. Pitao me slažem li se da napravimo novi ultrazvuk, jer mu je nešto sumnjivo na snimci s mamografije. Panika i preznojavanje. Naravno, slažem se.

Od dijagnoze do sada pročitala sam na desetke priča žena s rakom i dalje se odvijalo skoro sve kao i kod svake druge žene. Hladna sonda na dojci i čekanje. Doktor je okrenuo ekran prema meni i rekao: „Evo gospođo G., tu je. Na žalost ne izgleda lijepo, velika je šansa da se radi o raku dojke.“

U ordinaciji sam sigurno izgledala pribrano, ali čim sam izašla, prepustila sam se suzama i pokušaju da se te riječi speru s mene. U glavi mi je bilo, imam dijete, ne može ostati bez majke, ne ide to valjda samo tako.

Nisam znala ništa o raku dojke, niti što me dalje čeka. Drugi dan  sam otišla obiteljskoj liječnici kojoj sam zahvalna na toplini i suosjećanju u tom trenutku. Objasnila mi je sve što me čeka, iako je rekla da ćemo tek nakon nalaza biopsije znati što točno dalje. Biopsija, onkologija, plastična kirurgija, niz nepoznatih pojmova u mojoj glavi. Pokušala sam se sabrati što sam više mogla, sjela u auto i ravno do bolnice. Uspjela sam dogovoriti biopsiju.

Kod kuće sa šalicom kave i računalom ispred sebe preispitivala sam se želim li znati ili ne. Ali meni je važno znati, više od svega bojim se nepoznatog. Provela sam cijeli dan istražujući baš sve što sam mogla pronaći o raku dojke. Otvorila sam novi rokovnik i zapisivala sve ono za što sam mislila da će mi pomoći. Taj rokovnik je postao moja svetinja. Zapisivala sam sve, od informacija, pregleda, važnih datuma pa do misli koje su dolazile. Dio života koji je zauvijek zapisan.

Nakon svih pregleda i pretraga, kada je dijagnoza bila na papiru, veliko pitanje bilo je kako reći sinu? Vjerujem u iskrenost i opcija nije bila skrivati mu bilo što. Objasnila sam mu da će ono što se događa na različite načine utjecati na nas, ali da je on moj superheroj i da smo u tome zajedno. Rekla sam mu da mama u dojci ima jednu pikulicu, da želim još puno godina provesti s njim i zbog toga moram na operaciju i liječiti se kako bi bili sigurni da smo pobijedili sve loše.

Moj sin nema tatu koji se brine o njemu, ja nemam supruga, ni partnera i nisam bila sigurna što će se događati u maloj glavici i hoće li razgovarati sa mnom kada bude imao pitanja ili ga bude nešto mučilo.

Nedugo prije operacije nazvala me sinova učiteljica i rekla da je primijetila promjene u njegovom ponašanju, da se povukao. Stisnulo me u trbuhu, shvatila sam da i on prolazi kroz stresno razdoblje, iako preda mnom to nije pokazivao. Rekla sam učiteljici da sam se spremala nazvati je i objasnila o čemu se radi. Kroz priču shvatile smo da su promjene u ponašanju počele u vrijeme kada sam mu rekla za dijagnozu. Pružila mi je punu podršku, dogovorile smo da će ga poslati školskoj psihologici i da će se ona brinuti za njega dok je u školi. Umirila me, bilo mi je bitno da i kada ja nisam uz njega znam što se događa i treba li mu pružiti pomoć.

Tu večer sjedili smo na podu i razgovarali. Brinuo se za mene, brinuo se što idem na operaciju i bojao se „da me neće biti“. Ta tuga i te suze slomile su me iznutra. Razgovarali smo i odlučila sam malo probiti granicu i reći da se osim operacije moram i liječiti pa možda čak i izgubiti kosu, jer ako to ne napravim da se mogu još više razboljeti. Ali ti si moj superheroj!

U idućim danima dogovarala sam sve oko brige za njega dok sam na operaciji. Roditelji i prijateljice bili su i jesu moj veliki oslonac. To je prvi korak, a dalje ću razmišljati kada za to dođe vrijeme.

Svaki dan imao je bezbroj pitanja i bila sam otvorena koliko sam mogla biti, a da ga ne opteretim. Svaki dan tražio je ekstra zagrljaje za dane kada ću biti u bolnici. „Mama ne boj se, ja ću se brinuti o tebi“, moj slatki mali superheroj.

Na dan kada sam išla u bolnicu tražio je da ga prijateljica, koja me vozila, i ja odvezemo u školu, bilo mu je to jako važno. Izgrlili smo se ispred škole, mahnula sam mu i nekako znala da će sve biti u redu. Mora biti.

Nisam bila sigurna kako će operacija proći, ali obećala sam mu da me može doći posjetiti nakon operacije, ako ne budem spavala. Srećom sve je prošlo odlično i  ja sam bila dobro, koliko sam mogla biti u tim trenucima.

Bio je presretan kada me vidio, poljubio me u obraz lagano, kao da sam od porculana, da me slučajno ne povrijedi.

Kada su me otpuštali važno me dočekao s buketom cvijeća ispred bolnice, držao me za ruku cijelim putem do kuće, pomagao mi izaći iz auta, moj mali superheroj.

Iako je ionako rijetko spavao u svojoj sobi u to vrijeme bilo mu je važno da spava sa mnom u krevetu. Bilo mu je važno vidjeti da sam dobro.

Nakon što je baka nekoliko dana provela s nama, rekao joj je da može ići kući, ali ako želi da nam može donijeti ručak. Nasmijala sam se tako da su mi skoro popucali šavovi.

Otpustili smo baku, a on je pomagao i trudio se brinuti o meni. Nisu to bile velike stvari, ali povukla sam kočnicu i potrudila se da ide kod prijatelja na igranje i vodi normalan život kao svako drugo dijete. I superheroji zaslužuju odmor.

Biti samohrani roditelj i voditi životnu bitku nisu sjajan spoj i prije kemoterapija opet se trebalo organizirati. Dogovorili smo se da će baka ili djed biti s nama nekoliko dana kada mama dobije lijekove. Otišli smo u grad i zajedno odabrali marame i to mu je bilo važno. Bilo mu je važno da sudjeluje u svemu, a meni je bilo važno da moj mali superheroj bude zadovoljan.

Vrijeme kemoterapija nije bilo nimalo lijepo, niti lako. Nuspojave su bile jake i trajale su danima. Bila sam slaba, umorna i tijelo me boljelo pa danima nisam bila u funkciji. Mom dječaku nije trebalo puno objašnjavat, djeca koja prolaze ovaj put uz roditelje su mali veliki ljudi i shvaćaju bez puno priče.

Svaki roditelj donosi odluku za koju misli da je najbolja za njega i za djecu. Moja odluka, najviše zbog mog djeteta, bila je da me prati u svemu, do granice koju sam smatrala da može izdržati, a da ga ne optereti previše.

Niti jedno dijete ne bi trebalo prolaziti kroz ovo, ali kada se dogodi bitno je razgovarati s djecom, dozvoliti im da sudjeluju i pomažu.

Danas, kada se osvrnem na naš put kroz dijagnozu raka dojke, nije bilo lako, ali zajedničko iskustvo donijelo je još veću povezanost.

On je moja snaga i moj mali veliki superheroj.